Porodica Bajrić 13 godina spava na podu i kartonima

[caption id="attachment_87992" align="alignnone" width="750"]

Ferida Alibegović je ekipu Anadolije dočekala na koritu dok je promrzlim rukama prala veš, jer stanovnici kampa u svojim domovima još uvijek nemaju vode.

"Ovdje sam već 11 godina i stanje je katastrofalno, ali ko nas pita. Jednostavno živi kako znaš, jer za vlasti i sve ostale mi smo davno umrli", ispričala je Ferida. 

Mašine za veš nema, mora prati na ruke, pa čak i u hladnim zimskim danima kada su temperature ispod nule, a voda ledena. 

"Snalazim se kako znam i umijem, jer moje troje djece mora da jede, narodna kuhinja mi je spas, ali, evo, ni u njoj hljeba nema", kazala  je Alibegović. "To je da Bogu plačeš", nastavlja ova samohrana majka u suzama priču o životu i preživljavanju u nehumanim uslovima. 

Razija Jazvir, u ratnim godinama je kroz šume napustila svoj Višegrad. Nakon svih strahota rata i izvođenja na strijeljanje, život se ovoj majci ni 20 godina poslije nije smilovao. Razija je majka dvoje djece, a 14 maraka dječijeg dohotka jedina su novčana primanja ove porodice.

"Imam 20 godina radnog staža, a penzije i socijalne pomoći ni na vidiku, jednostavno ništa. Imam bolesno dijete i u kampu sam 15 godina", pojašnjava ova 60-godišnja Višegrađanka. 

"Rado bih radila, bilo kakav posao, samo da pošteno zaradim i ne gledam hoće li mi ko pomoći. Kada vidim da se niko ne brine o nama, naprosto me obuzme tuga i jad, jer sa 14 marka dječijeg doplatka preživjeti se ne može", priča Razija. 

Muka stvara umjetnika

U jednoj od trošnih baraka živi i Izudin Merdić, koji je u kamp Putovići doselio prije deset godina iz rodnog Zavidovića. Pored invalidnine u visini od 150 maraka, da bi prehranio porodicu, Izudin je primoran i pored svoga invaliditeta baviti se raznim poslovima. Prije par mjeseci počeo je praviti spiralne vaze i lampe od novina, papira i kataloga, a nerijetko u svome radu zna dočekati i zoru. 

Cijena jedne lampe je deset  maraka, a vaze pet. "Neke od vaza i lampi pravim do zore. Sati i sati rada su potrebni, ali muka stvara umjetnika", kazao je Merdić, koji je do sada prodao oko 20 vaza i lampi, a pored toga podigao je i voćnjak, u nadi da barem malo popravi katastrofalne uslove u kampu. 

Primorani na život u kampu 

Većina stanovnika kampa ima neku vrstu invaliditeta pa su tako primorani boraviti u ovom smještaju, jer za rad većina nije sposobna. 

Elvis Sadrija, dvadesettrogodišnji je mladić i osamdeset postotni invalid. U kamp je doselio 2000. godine kad mu je u potpunosti izgorjela kuća. 

"U kampu smo 15 godina, a morali smo doći, jer nam je kuća izgorjela. Otac je umro, a ja sam osamdeset postotni invalid tako da nismo imali puno izbora da se borimo za bolje", ispričao je Elvis koji s majkom živi od jednokratne i socijale pomoći ali i od skupljanja i prodaje željeza.

"U grad neću da silazim, ipak mi je ovdje lakše preživjeti. Imam par koza, nešto se i posije pa bude malo lakše. Ove barake su pune vlage i nema čovjeka koji ovdje ne bi obolio", pojasnio je Elvis.

13 godina spavanja na podu

O alarmantnom stanju u kampu ponajbolje svjedoči porodica Bajrić.

Trinaest godina u Putovićima ova porodica spava na podu i kartonima. Podovi su dotrajali, a strah od jakog nevremena i urušavanja baraka je konstantno prisutan. 

"Muž i ja smo ovdje 13 godina sa svoje sedmero djece, na putu je i osmo. Posjete nas od Bajrama do Bajrama, donesu kurbana i onda godinu dana opet nigdje nikoga. Mi nikakve prihode nemamo, pa tako nijedno od djece ne ide u školu", kazala je Alida Bajrić. 

Razigrana i vesela djeca jedini su ukras ovog kampa. Iako žive u katastrofalnim uslovima osmijeha na njihovom licu ne fali. Njihovi staratelji rijetko se smiju i njihov osmijeh brzo zamijeni duboki uzdah.