"Pravednici među narodima" je najveće svjetsko priznanje Jevrejske zajednice drugim narodima koji su riskirali vlastite živote spašavajući jevreje tokom Holokausta. Priznanje je posthumno dodijeljeno Avdi, Esmi, Sabriji i Safeti Prohić koji su 1943. godine spasili djevojčicu Nadu Kolman.

Ika Ferrer Gotić, novinarka N1 televizije je razgovarala sa Rejhanom, Esadom i Ozrenom Prohićem – nasljednicima porodice Prohić, te sa Nadom Kolman, danas profesoricom hebrejskog jezika. Egonom Sonnenscheinom, Nadinim polubratom i Boatom Rodkinom, izraelskim rezidentnim ambasadorom za BiH i Albaniju. 

Na pitanje, šta joj znači susret sa porodicom Prohić, Nada odnosno Aviva Kolman je odgovorila sljedeće:

“Za mene je ovo nevjerovatan dan i prilika da zahvalim porodici Prohić na pravi način što mi je spasila život. Jako sam sretna što ih je Yad Vashem (Jeruzalem) odlikovao “Pravednicima među narodima”. Jer, da nije njih bilo, ja danas ovdje ne bih sjedila. Tako da je za mene ovo značajan i velik dan. Ovo je također jedan historijski momenat, govori nam o tome da u svijetu još uvijek postoje dobri ljudi, posebno u vremenu kada ne možemo biti ponosni na sebe zbog svega što se trenutno dešava. Slažem se s Vama, u svakom narodu možete naći dobre ljude koji će pokušat pomoći. Apsolutno. I nije bitno da li je to bilo danas ili prije pedeset ili pak sedamdeset godina, dobro je vidjeti da postoje takvi ljudi u svijetu koji bi riskirali i vlastiti život kako bi spasili drugoga”, rekla je Kolman na početku razgovora.

Nada je imala 11 mjeseci kada je spašena. Ispričala je da joj je majka preminula, a otac ubijen, tako da je bila prepuštena sama sebi i nevjerovatnoj hraborosti porodice Prohić koji su bili prijatelji s njenim roditeljima. Međutim, Nada smatra da je to bilo više od prijateljstva. 

Kako je kazala, može samo zahvaliti za čin porodice Prohić.

Egon Sonnenschein i Nada su se upoznali kada je ona imala tri godine. Usvojili su je Egonovi roditelji. Opisao je napore da Prohići budu nagrađeni za spašavanje Nade. Podsjetio je kako je to izgledalo.

“Pisali smo pisma svojoj porpodici, neke sam kasnije poslao u Yad Vashem u nadi da obitelj Prohić primi ovu nagradu, koju zaslužuju. Rekli su mi da ako imam problema da stupim u kontakt s njima, da mi mogu pomoći kako da ih pronađemo. Nadina priča počinje u Bosanskom Novom, odakle i ja potičem. Kao dijete sam u to vrijeme vidio užasavajuće zločine. Pokušavali su i mene da ubiju samo zato što sam bio jevrej”, objasnio je.

Ispričao je kako se njegova porodica svakodnevno suočavala s različitim strahovima, prijetnjama, torturama i mogućnošću da bude ubijena. Istakao je da su mu dešavanja u toku Drugog svjetskog rata bila neshvatljiva, te se osvrnuo na bijeg njegove porodice iz BiH u Italiju, pa potom iz Italije u Švicarsku.

“Napustili smo to mjesto, promijenili imena iz Egon Soonnenschein postao sam Simon Meklic. Bježali smo i bili uhvaćeni nekoliko puta. Ustaše su nas zadržavale. Uzimali nam stvari i naš novac. I bili smo sretni.Pobjegli smo u Italiju. Bili smo i gladni i žedni, ali smo preživjeli. Italijani nisu dopustili da nas ubiju. Nakon pada italijanske vlade, morali smo opet bježati. Ponovo smo bježali preko planina i stigli konačno u Švicarsku. Čak su se i tu ljudi pobunili i nisu dali da nas otjeraju. Prijetili su da će spaliti policijsku stanicu. Tako da smo uspjeli ostati”, naglasio je Egon.

Potom je posvjedočio o susretu s Nadom i kako su zajedno migrirali iz BiH odnosno Jugoslavije u Izrael.

“Sada dolazimo do Avive, Nadice. Po povratku u Bosnu, prvo su obišli porodicu da vide ko je preživio. Svi su bili ubijeni. Osim male Nadice, kojoj je bilo tek 3 godine. Pronađena je kod Sabrije Prohić. Pokušali su da spase moju tetku Helenu, ali nisu uspjeli. Pronašli su malu Nadicu, usvojili je i tako je postala moja sestra. Od tada smo jako bliski. Napustili smo Jugoslaviju. Granice su se otvorile. Mogli smo otići za Izrael. Morali smo odbaciti svoje jugoslavensko državljanstvo. Bili smo bez statusa. Nadica je bila s nama. Nakon pet dana i noći stigli ismo u Izrael, a zatim poslani u šatorsko naselje. To nije bilo mjesto za Nadicu. Tu smo bili 17 mjeseci”, kazao je on.

Zatim je Nada ukazala da je poslana u sirotište rekavši da se ne sjeća koliko dugo je boravila u njemu. Nakon toga je poslana u jednu proodicu kako bi okončala osnovnu školu. Istakla je u razgovoru da je imala “divne učitelje” koji su joj pomogli da se integrira u društvo.

Jedan Nadin brat je ostao živiti u Sloveniji odnosno Jugoslaviji, a u međuvremenu je Egon otišao živiti u Južnoj Africi. Potom su svi zajedno nastavili živiti u ovoj afričkoj državi. Nada je istakla da prilikom dolaska u ovu zemlju nisu znali engleski jezik. Upravo je u Johannesburgu, južnoafričkom gradu, tri godine studirala hebrejski jezik.

Prvi posao je pronašla u Zimbabveu. Za Nadu je prihvatanje tog posla bila najljepša stvar koju je učinila u životu, kazala je.

Boaz Rodkin, izraelski rezidentni ambasador u BiH je izrazio čast što sjedi pored hrabrih ljudi i važnost ove priče.

“Za nas je to važna priča jer se stalno moramo prisjećati horora holokausta. U najmračnijim danima Evrope, bilo je tračka svjetlosti. Možda ne često, ali bilo je, bas kao što je to priča porodice Prohić. Spašavali su jevreje, riskirali vlastite život, jer svako ko je ponudio sklonište zjevrejima, riskirao je vlastiti život, jer bi ih nacisti mogli ubiti. Zato je ovo važna priča i mi smo počašćeni što Prohiće možemo nagraditi titulom “Pravednici među narodima”. Što je najviša nagrada koju dodjeljuje izraelska država, kao i Muzej holokausta u Jerusalemu, za nejevreje koji su pružili sklonište, kao što je to u slučaju Avive. Važno je to za jevrejsku zajednicu Sarajeva, Bosne i Hercegovine, pa i svijeta. Zato sam bio jako stretan kada sam čuo vijest da smo domaćini ovog događaja ovdje u jevrejskoj zajednici gdje smo potvrdili nagradu Prohićima”, rekao je ambasador Izraela u BiH.

Rodkin je uvjeren da bi Nada bila ubijena da je nije spasila porodica Prohić. On je poručio da nikada ne treba biti posmatrač, da nikada ne treba odustati, da uvijek treba imati cilj i da treba pomoći ljudima.

Nada je smatrala svojom obavezom da sazna šta se dogodilo njenim roditeljima i svjesna je koliko je imala sreće u toku Drugog svjetskog rata u odnosu na drugu djecu. Zato je ponovila da ne zna kako bi se zahvalila Prohićima koji su im “dali drugu šansu i smiraj”. Ocijenila je da je čin Prohića podsjetnik važnosti da ljudi jedni drugima pomažu bez obzira na njihovu rasu, vjeru ili boju kože jer je to prosto čin humanosti.

Egon je poručio da se holokaust ne smije zaboraviti i da se ne smije ponoviti, te da se porodica Prohić mora “slaviti”.

“Moramo im zahvaliti za njihovu humanost i što nisu bili posmatrači. Velika mi je čast susresti se sa drugim članovima porodice Prohić, njihovim nasljednicima. Divni ljudi nikada neće zaboraviti ovaj dan”, kazao je Egon.

Rodkin, izraelski rezidentni ambasador za BiH i Albaniju je poručio da se moramo sjećati žrtva holokausa i svih pravednika među narodima – onih koji su učinili sve da pomognu svojim jevrejskim susjedima.

Cijeli intervju pogledajte u video prilogu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.