Asim Latan Latić vlasnik je restorana u Velikoj Kladuši u kojem se hrane isključivo migranti. Prije nego što je u pomoć sa donacijama priskočila Međunarodna organizacija za migracije, porodica Latić i humani poznanici sami su finansirala obroke za migrante. Osam mjeseci kasnije, Asim kaže da su mu migranti kao porodica...

Danas varivo i malo hljeba. Ko ne želi, može dobiti konzervu. U restoranu u Velikoj Kladuši, samo za migrante, ne dijele se samo obroci, već i zajednička sudbina. I glavna briga puta neizvijesnosti – kako preko granice. Prvi, drugi, treći ili ko zna koji put.

Alžirac Karim nakon posljednjeg susreta sa hrvatskom policijom, odustaje od četvrtog pokušaja. Radije ostaje kao ispomoć u restoranu, perući suđe nakon ostalih koji se usude dalje.

“Ako moram, prije ću se vratiti u Grčku, ali kroz Hrvatsku više nikad neću pokušati. Radije ću ostati u Bosni nego da idem tamo. Tri puta sam pokušao preći. Dva puta sam vraćen bez problema. Treći sam put došao do Slovenije, ušao, a onda su me vratili u Hrvatsku. Tamo me je policija istukla i vratio sam se ovamo. Skinuli su nam majice, uzeli naše mobitele, a meni su uzeli 800 eura. Imam fobije, ne mogu spavati i više ne smijem ostati sam. Prolazim kroz veoma stresan period”, kaže Karim.

Po obrok dolazi Naim. Afganistanac je, ipak, spreman na novu rundu onoga što migranti zovu “the game” – “igra”.

“Jučer je bio moj treći pokušaj. Policija me je uhvatila, uzeli su pet telefona, a meni su uzeli i 300 eura. Jednom sam bio veoma blizu Trsta, pa su me uhvatili i vratili. Možda ću prekosutra pokušati opet”, otkriva Naim.

Sa ovim pričama Asim Latić živi iz dana u dan. Vlasnik restorana zatvorio je prije osam mjeseci vrata za domaće goste i otvorio ih – isključivo migrantima.

“Znate, mi u Bosni i Hercegovini smo imali rat četiri godine. Znalo se desiti da ja po pet dana ne jedem. Suosjećam se sa ovim ljudima. Znam šta znači nemati i imati sve”, ističe Latić i dodaje:

“Ima ovdje ljudi sa velikom školom, koji govore 2-3 jezika. I dan danas sam prijatelj sa onima koji pređu u EU, na Facebooku se čujemo, a vidjeli ste kako se ponašaju prema meni. Stariji me zovu “bruder”, a mlađi “papa”. Ja u ovih osam mjeseci nisam imao nikakvih problema. Družim se s njima kao i sa svojom familijom. Smatram ih svojom familijom”.

A kuha se u šatorskom naselju na otvorenom, Pakistanac “sam svoj majstor”. Nije raspoložen za priču, osim o receptu tankog arapskog hljeba. Naučio ga je, kaže, spremati, na izbjegličkom putu, kako bi bio siguran šta je pojeo.

Iako u ovom kampu svi ne govore engleski jezik, riječ “the game”, odnosno “igra” dobro je poznata svima. Pokušaj da pređu granicu tako zovu, jer je tako lakše podnijeti eventualni neuspjeh, kažu. Trenutno u šatorskom naselju u Velikoj kladuši ima blizu 200 osoba i njihovo osnovno pitanje je kako će dočekati zimu.

Ukoliko Bosna i Hercegovina bude i dalje njihov dom iz nužde – to će značiti da su gubitnici igre. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.