Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je - u kojoj mjeri je srpska politika opterećena idejom o Velikoj Srbiji. Sagovornice su bile dvije historičarke iz Beograda - Latinka Perović i Dubravka Stojanović.
Bilo je riječi o tome zašto je ideja o ujedinjenju srpskog naroda temeljna ideja nacionalne ideologije, šta znači Vučićeva izjava da je Milošević bio veliki srpski lider s najboljim namjerama koje nisu realizovane zbog historijskih okolnosti, o Dodikovoj izjavi da će Srbi u ovom vijeku naći snage da ujedine državne prostore, da li Dodik ima ulogu električnog zeca koji treba da povuče ostale učesnike u trci za Veliku Srbiju, kakvu je ulogu odigrao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti u oživljavanju koncepta Velike Srbije, zašto Srbija nikada nije bila zadovoljna svojim granicama, zbog čega je odgođeno usvajanje Deklaracije o položaju srpskog naroda u regionu, da li je priča o promjeni granice između Srbije i Kosova probudila nade da je došao trenutak da se ponovo na dnevni red stavi ostvarenje sna o Velikoj Srbiji, kao i o tome može li Velika Srbija biti stvorena bez rata.
Omer Karabeg: Imam utisak da se danas na razne načine ponovo oživljava ideja o Velikoj Srbiji. U tom pogledu posebno je bila karakteristična komemoracija žrtvama Oluje početkom avgusta ove godine. Na tom skupu – koji je na izvjestan način bio svesrpski jer su na njemu, pored Srba iz Srbije, učestvovali i predstavnici Srba iz Hrvatske, bh. entiteta Republika Srpska i Crne Gore – Vučić je vrlo emotivno govorio o ugroženosti Srba u regionu i potrebi da ih Srbija zaštiti. Posebno je bio zanimljiv govor Milorada Dodika na toj komemoraciji. On je rekao da je uvjeren da će Srbi u ovom vijeku naći snage da ujedine državne prostore. Mislite li da Dodik govori ono što zvaničnici Srbije ne mogu da kažu?
Latinka Perović: Vaš utisak o tome da je živa ideja o Velikoj Srbiji je tačna. Ta ideja ima svoje složene i brojne razloge koje treba objasniti da bi se razumjelo zbog čega ona nakon svega što se dogodilo i u prošlom, i u ovom vijeku i dalje živi u Srbiji. Obnova srpske srednjevjekovne države, koja nije bila samo srpska, bila je temeljna ideja narodnog predanja i usmene historije koju su Srbi stvarali pod Turcima. Nakon oslobođenja od Turaka i stvaranja političkih stranaka, prije svega Narodne radikalne stranke, ideja o oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda postala je temelj nacionalne ideologije. Od nastanka nezavisne srpske države 1878. godine stvaranje velike države bio je uvijek prioritet srpskog društva. Zbog te ideologije vođeni su silni ratovi krajem 19. i početkom 20. vijeka i potrošeni ključni ljudski resursi. U ratovima 90-ih godina prošlog vijeka ponovo se sa tim srećemo.
Dubravka Stojanović: Ni 2000. godine, nakon pada Miloševića, nije došlo do prekida s tim programom. U jednom kratkom periodu izgledalo je da se kajemo zbog zločina, ali to je vrlo brzo zaboravljeno i taj program je nastavljen. Ja ne bih rekla da se radi o Velikoj Srbiji, jer ona sigurno nije mogućna, ja bih to nazvala programom veće Srbije. Sada je to, da tako kažem, skraćena varijanta – proširiti se na sjever Kosova i pripojiti Republiku Srpsku – ali suština je ostala ista: teritorije su važnije od svega drugog.
Električni zec
Omer Karabeg: Dodik je o ujedinjenju Srbije, Republike Srpske i sjevera Kosova i ranije govorio, i to u prisustvu Vučića, a ovaj se nikada nije od njega ogradio.
Dubravka Stojanović: To je tačno. Ali Dodik je to radio i prethodno, u vrijeme Borisa Tadića, pa se ni on nije od toga ogradio. Dodik služi kao neka vrsta električnog zeca koji trči brže od drugih i koji služi da povuče ostale trkače.
Omer Karabeg: Spomenuo bih Vučićev govor na još jednom skupu koji asocira na buđenje ideje o Velikoj Srbiji. Nedavno, na mitingu u Kosovskoj Mitrovici, Vučić je rekao da je Milošević bio veliki srpski lider, da su mu namjere bile najbolje, ali nerealne. I onda je dodao: “I to ne zato što su Hrvati, Muslimani i Albanci bili jači i hrabriji od nas, nego što nismo razumjeli poziciju Srbije i svijeta”. Znači, Vućić zapravo kaže da bi u drugim okolnostima Miloševićevi planovi mogli biti realni i ostvareni.
Latinka Perović: To je ta politika kontinuiteta. Rat u Jugoslaviji devedesetih godina koji je doveo do njenog raspada, vođen je na paradigmi da su Srbi bili dobitnici u ratu, a gubitnici u miru, da oni nisu imali hegemonu poziciju u Jugoslaviji i da to treba da se promjeni. Do promjene te paradigme, ali samo prividno, došlo je1993. na Skupštini Republike Srpske kada je trebalo prihvatiti Vance-Owenov plan. Taj plan je odbijen, a Dobrica Ćosić, koji je prisustovao toj sjednici, tada je rekao: “Slušajte, ja sam tvorac paradigme o Srbima kao dobitnicima u ratu, a gubitnicima u miru. Ali sada vas molim da tu paradigmu promijenimo i da shvatimo da danas treba u miru da dobijemo ono što nam nije pošlo za rukom u ratu”. Mislim da je ta politika danas na djelu.
Kompletan intervju možete pročitati na ovom linku.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.
