Desetine migranata ispred Željezničke stanice u Sarajevu svaki dan u poslijepodnevnim satima čekaju obrok. Mnogi danima i sedmicama spavaju na otvorenom, a pomoć pruža neformalna grupa volontera - iz različitih zemalja, ali sa istom životnom misijom.
Sa obućom, ili bez, u redu na obrok čeka desetine migranata. Danas riža, povrće i jaja. Za samce, djecu i cijele porodice; one zdrave, ali i bolesne.
Po obrok je došao i Reza, građevinski inžinjer iz Irana.
“Morao sam napustiti Iran nakon masovnih protesta. Mnogo je političkih problema u toj zemlji. Mnogo stresa sam imao u Iranu”, priča Reza, te dodaje:
“Ovdje ima hrane i lijekova., ali ne baš dovoljno. Spavam ovdje na ulici, u parku ispred Željezničke stanice. Nisam znao da će mi život izgledati ovako, ali nemam baš izbora”.
Neki su tu duže od nekoliko dana.
N1: Kako se zoveš?
Abdul Kerim: “Ja zoveš Abdul Kerim.”
N1: Odakle si?
Abdul Kerim: Alžir.
N1: Kako si naučio?
Abdul Kerim: Slušam ljude kako govore, slušam, slušam i uđe mi u glavu. Ako Bog da, naučit ću.
N1: Koliko si dugo ovdje?
Abdul Kerim: Pet mjeseci.
N1: Naučio si jezik na ulici?
Abdul Kerim: Da, ovdje, u Sarajevu.
Obrok – svaki dan, lijekove, imaju zahvaljujući volonterima.
“Ovdje sam već mjesec. Ranije sam radila sa izbjeglicama u Holandiji, Jordanu, Grčkoj. Tu sam kako bih se pobrinula da migranti nekako prežive zimu. Tu sam kako bih se pobrinula da imaju hranu i pokrivače. Nadamo se da će se kamp brzo otvoriti, ali to ide veoma sporo. U međuvremenu se brinemo bar da dva puta dnevno dobiju hranu”, ističe Rose Ikma, volonterka iz Holandije.
Poput Rose, i Rebecca Baker iz Sjedinjenih Američkih Država postala je dio neformalne mreže volontera pod nazivom “Aid Brigade”. Kada nestane novca, producentica se vrati kući kako bi ponovno zaradila da bi mogla pomagati migrantima.
“Migranti su najnevidljiviji ljudi na svijetu, gurnuti su na margine. Želim biti glas za one bez glasa, želim pomoći ljudima koje je svijet zaboravio. Svaki put kada neko ode u takozvanu “igru” – da proba preći granicu, ostave nešto, npr. narukvicu, ,za sreću. Rade to kako bi ih se neko sjećao, mislio na njih. Moj cilj je da te ljude sa margina integriram u društvo i preoblikujem način na koji Zapad vidi Istok”, pojašnjava Rebecca.
Ovakvi obroci postali su redovni upravo zahvaljujući mreži volontera. Za sebe kažu da je ono što rade dio njihove životne misije. No za migrante nerijetko budu jedini izvor sigurnosti u jednoj balkanskoj zemlji na putu ka Zapadu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.
