Nekadašnji Đački dom u Bihaću postao je jedino utočište migrantima koji neprestano dolaze. I hiljade ih dnevno satima, ponekad i nestrpljivo stoje u redovima. Nekada za hranu. Nekada za vodu.

Maronkaci, Alžirci, Pakistanci, Iranci. Uglavnom mlađe životne dobi. Dok jedni smišljaju načine kako preko granice – drugi u izbjeglištvu prave svoje prve korake.

Djetinjstvo desetina pa i stotina dječaka i djevojčica u izbjeglištu ne izgleda ni malo sretno. Jedan od njih je i dvanaestogodišnji Omid iz Afganistana. I prljavo je i hladno i njegova porodica nema ništa osim šatora – ali kaže to je život izbjeglica. U Afganistnu nema budućnosti. Toliko dugo je izbjeglica da je naučio ovdašnje jezike.

Kako je došao do Bihaća, ispričao nam je.

“Ima telefon i broj i mapu nađem da vidim kako izgleda, ja dam pare za nekoga ko zna kako da mi dođemo.”

“Moj život je u mojoj torbi, sve je u mojoj torbi, moja budućnost ali ne osjećam se dobro, ja sada nemam ništa, ni kuću, niti mogu ići u školu, kada sam bio u Srbiji ni tamo nije bilo dobro. Potražit ću azil i ovdje, ja samo želim naći neku zemlju u kojoj će mi biti lijepo, u kojoj ću moći učiti, školovati se, ja ne želim više da gledam rat. Toliko sam ružnih stvari vidio kroz putovanje. Ljudi koji se utapaju u moru, umiru. Ja ne želim više ništa poput toga da vidim. Želim da živim svoj život”, ispričao je.

Isto žele i ostalih devet članova Omidove porodice. Otac, majka, braća, sestre. Skupljeni u jedan mali šator, i u strahu od toga da ih opasni putevi ka boljem sutra ne
razdvoje.

“Svi smo mi došli radi boljeg života. U našoj zemlji, nema toga za nas, tamo je rat, tamo je toliko neprijatelja, Talibani, tamo mi, sigurno znate i sami, ne daju ni da idem u školu”, kazao je Omid.

Omid i njegova porodica neće odustati dok ne napuste Bosnu i Hercegovinu. Sedamdesetak kilometara dalje, u Velikoj Kladuši, tamošnjem stanovništvu, ali i šire, već dobro poznati  mladić, porijeklom iz Alžira, Šemso – ovdje je našao svoju drugu porodicu. Beganoviće.

U lokalnom salonu, brine za frizure svojih saputnika. Iako je ispred pozamašan red, a dnevno ošiša nekoliko desetina migranata – Šemso se svakoj frizuri pomno posveti.

“Želim ovdje ostati, želim raditi ovdje, želim igrati fudbal ovdje za Krajišnik, ne želim sada nigdje ići, zato što su ovi ljudi ovdje sada moja porodica”, kazao je Šemso.

Pitali smo ga ko su mu omiljeni timovi i igrači.

“Kao tim Manshester United, a igrač broj sedam Alexis Sanchez.”

N1: Šta je s našim igračima poput Džeke ili Pjanića?

“Džeko, da on je odličan, najbolji igrač na svijetu, cijeli svijet njega zna”, kazao je Šemso.

Među hiljadama pojedinaca, porodica, različitih priča i sudbina, iznimno je mali broj onih, koji poput Šemse, imaju namjeru da se što je više moguće asimiliraju u bosanskohercegovačko društvo. A koje ih, sudeći prema onome što bilježimo na terenu, prihvata širom otvorenih ruku.

No, većina migranata ovdje se osjećaju kao zatočenici. Na usputnoj stanici.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVOna ovom linku.