Hiljade djece mjesecima, godinama, prve korake uče u izbjeglištvu. Među njima je i Iračanka Ilaf. Promrzla, na travi, naslonjena na ruksak, u blizini graničnog prijelaza Izačić - fotografija je ove djevojčice koja je potresla regiju.

No, to nije bio prvi, vjerovatno ni posljednji put da noć provodi na otvorenom. Evo priče o porodici djevojčice Ilaf, ali i o mukama bronih porodica koje su zatočene u izbjeglištvu.

Stidljiva djevojčica iz Iraka, uskoro će napuniti četiri godine. Polovinu života je u izbjeglištvu. I već sada zna kako je spavati u šumi, na livadi, ulici. Zna šta znači biti na vrućni, bez zaklona. Na hladnoći, bez zaštite. Zna šta je glad. Otac Abdurahman nije ni slutio dugotrajnu muku kroz koju će Ilaf i njegovih još petero djece morati proći kada je spašavajući svoj i život porodice napustio dom.

“Radio sam kao snimatelj, kao vaš kolega, imao kameru, svu opremu, radio sam nekoliko godina za stranku, Barzanijevu, ali kada sam vidio šta sve rade ljudima, nisam to više želio, ubili su mi kolegu, mene su tukli, jedva su me pustili, ali su mi rekli, ako ne odem, neću preživjeti ni ja ni bilo ko od moje porodice. Sve sam ostavio što sam imao da nas spasim”, kazao je Abdurahman.

Tako je Ilaf prije par godina krenula na put, kojem još nema kraja. Ona, tri sestre, dva brata, svi maloljetni. Otac i majka neutješni. Svi pokušaji da se domognu bilo koje zemlje Evropske unije su propali. Djeca nesvjesna šta im se dešava, uplakana, nervozna, isprepadana u šumama lagan su plijen policajcima.

Nekoliko puta su uhvaćeni i vraćeni u hotel Sedra. No, ni ovdje više, kaže Abdurahman, ne mogu ostati. Svašta se dešava. Pokazuje male ubode noža na leđima. Kaže, grupa Afganistanaca ne pušta porodice na miru. Nasilni su, maltretiraju ih, uzimaju im hranu i novac. Porodici djevojčice Ilaf, više ni šuma ni Sedra nisu opcije za bolje sutra. Sudbina svih njih potpuno je neizvjesna.

“Ja nemam ništa. Nemam novca. Kako ću kroz šumu s djecom. Meni više ne treba ništa, niti za sebe bilo šta tražim. Ja želim da spasim svoju djecu. Želim ih odvesti u bilo koju zemlju u kojoj će imati bolji žiot od mene. Budućnost. Zemlju u kojoj će se školovati, u kojoj će biti mir. Ja sam za to spreman prodati i bubreg. Samo da se domognem novca koji će mi to omogućiti”, kategoričan je Abdurahman.

Ova osmočlana porodica tek je jedna od mnogih koje je sudbina dovela do Sedre.

Ovo su Diako i Diman. Sin i majka. Diako kaže pobjegao je kako bi nju spasio od loših ljudi. A ona sada ne može kroz šume. Stara je i umorna. Porodice s djecom se okupljaju oko nas. Mole za pomoć. Jedan od njih je i otac Hadisa. Kaže, uslovi su grozni. Moje dijete ne može jesti hranu koju nam da IOM. A kada se požalimo, oni se smiju. Mi tražimo poštovanje.

Kako Hadis ne zna engleski jezik Diako prevodi:

“Oni njemu kažu, idi napolje, on ništa nema u sobi, ništa nema što treba djetetu, ali kažu mu, ako ti se ne sviđa ti izađi napolje, ima drugih porodica koje će umjesto tebe doći. Kažu, sami ništa ne mogu.”

Prodavnice su predaleko od Sedre. Pješke ne mogu. Za autobuse nemaju novca. Obližnja benzinska pumpa je preskupa, ni za nju nemaju novca. A i kada kupe sebi hranu, kuhati u Sedri ne smiju, jer IOM, kažu ne dozvoljava.

“Daju nam groznu hranu, mi to ne možemo jesti, i djeci ne daju dobro mlijeko, samo vrlo malo mlijeka u flašici. Hrana, samo riža, vrlo loše skuhana, i unutra su našli žohare”, kazao je dječak.

“Ako jednu noć prespavate tamo, vidjet ćete da je skoro nemoguće, prehladno je”, istakao je Diako dok dječak dobacuje “nemamo struje”.

Situacija na terenu je teška za sve. Humanitarce, policiju, građane, migrante. No, najteža za porodice. Ovi ljudi jedinu opciju da prežive vide u otvaranju hrvatske granice.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.