Alema Dolamić prva je žena koja je početkom godine javno progovorila o sudbinama nekoliko žena koje su otišle u Siriju, a sada se žele vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Ona od tada govori o sudbini svoje sestre čiji je muž poginuo kao borac ISIS-a, nakon čega završava u jednom od kampova u Siriji.

Aleminu sestru i njenu osmogodišnju kćerku 2014. suprug iz Austrije odvodi u Siriju. Po dolasku – Nermin Jahić pridružuje se tzv. Islamskoj državi. Poginuo je u februaru 2017. godine. Široj javnosti poznat je iz propagandnog video snimka u kojem su upućene prijeteće poruke balkanskim zemljama. Alemina sestra 2015. i 2016. u Siriji rađa dvoje djece. Nakon pogibije Nermina Jahića smještena je u tzv. kuću za udovice boraca IDIL-a sa oko 80 žena i 160 djece. Ubrzo, sa državljankom Srbije planira bijeg. Sestra joj šalje potrebnih hiljadu i po evra. No, prevarene su i ostavljene u pustinji sa šestoro djece nakon čega ih zarobljava kurdska vojska.

Dolamić: U kratkim crtama mi je napisala da su ih tamo odvojili od djece, skidali im odjeću, polijevali vodom, elektrošokovima. Iz tog zatvora su ih prebacili u kamp gdje je i dan danas. One tamo dobiju nekakve obroke, neku hranu.

N1: Imali li epidemija zaraznih bolesti?

Dolamić: Non stop je problem pitke vode, njena najstarija kćerka je dobila tuberkolozu. Slala mi je slike dok je bila bolesna. Bilo je i umrlih beba.

N1: Koliko je tamo žena i djece, ima li ona neku procjenu?

Dolamić: Nema procjenu, ona kaže da je to kamp koji se ne može očima pregledati – žena ima iz cijelog svijeta, ne samo iz Bosne i Hercegovine, ne samo Srbija i Balkan.

N1: Koliko je žena iz BiH ukupno?

Dolamić: Tri.

N1: Ima žena i iz Srbije?

Dolamić: Jeste, tri iz BiH, tri iz Srbije.

Alema se od januara obraća Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, Ambasadi BiH u Jordanu i Ministarstvu spoljnih poslova kojima saoštava da se njena sestra želi vratiti u Bosnu i Hercegovini. U međuvremenu, iz kampa prema dostupnim informacijama izlaze pojedine žene iz Amerike, Rusije, Kazahstana, Azerbejdžana, Francuske, sa Kosova, Makedonije.

“Po posljednjoj informaciji kada smo se mi čule prije mjesec dana – kada su žene iz Kazahna izlazile iz kampa i kada su naše bile na saslušanju kod američkih snaga one su pitale – kada će doći red da mi femo kući. Oni su njima odgovrili dopis Vladi BiH – kao američke snage i kao Kurdi s pitanjem – želite li vi svoje državljanke nazad. Međutim, odgovor još nikada iz BiH prema kampu nije otišao”, priča Dolamić.

Ministar spoljnih poslova BiH do ovog trenutka nije odgovorio na pitanja N1. Ministar bezbjednosti saopštava da je problematika bh. državljanki u kampovima – složen problem.

“Moram reći da smo mi imali određene komunikacije vezano za namjere tih osoba, razmjenili smo određen broj informacija i da sa naše starne provjeravamo sve okolonosti i činjenice kako bi to prije svega uskladili sa našim zakonodavstvom i sa našim bezbjednosnim procjenema – da li eventualno povratkom nekih od tih osoba može biti ugrožena ukupna bezbjednosti BiH. U ovom momentu ja ne bih mogao da dam više informacija osim da smo u komunikacijama sa drugom stranom ili drugim stranama i da radimo po tom pitanju. Ne mogu sada u ovom momentu da kažem kad bi taj posao mogao da se završi”, kaže Dragan Mektić, ministar bezbjednosti Bosne i Hercegovine.

Profesor Azinović, stručnjak za pitanja terorizma kaže da se prema dostupnim informacijama u tri najveća kampa u Siriji nalazi oko 900 muškaraca, 500 žena i oko hiljadu djece iz raznih dijelova svijeta. Pojedine zemlje, poput Belgije ili Holandije ne iskazuju namjeru za povratak svojih državljanki.

“Postoje udruženja roditelja žena koje su u Siriji i Iraku u Francuskoj, Belgiji, Holandiji koji su tužili vlade tih zemalja za kršenja povelje UN-a o pravu djeteta – upravo zbog zato što te zemlje ne rade ništa da bi se djeca vratila. Veliki broj te djece je rođen u Siriji i Iraku. To su djeca kojima je šest do sedam godina i koja su potpuno ‘formatirana’, ako se to tako može reći, u jednom ratnom okruženju, izložena raznoraznim traumama o kojima mi možemo samo nagađati kakve su i kakvu vrstu posljedica su mogle ostaviti na njih. Dakle, jedan novi izazov za koji mi vjerovatno u ovom trenutku nismo potpuno spremni i pretpostavljam da je to jedan od razloga zbog kojh se baš pretjerano ne žuri ka reintegraciji i povratku ovih ljudi u BiH. Drugo, objektivno, kad pogledate poruke tih žena koje one šalju preko Crvenog krsta/križa u BiH, vidite da su one u dosta očajnom stanju, da svjedoče raznim stvarima – prije svega epidemijama bolesti koje se javljaju u tim logorima, nekada i gladi, strahuju za svoju djecu. Dobar dio tih žena bi mijenjale svoje sudbine za sigurnost vlastite djece. I to, bez obzira sa kakvom se vrstom ideologijom ti ljudi i te žene povezuju naprosto vas ne može ostaviti ravnodušnim kao čovjeka i osjećate potrebu bez obzira na o čiji u državljani da se na neki način njima izađe u susret i da im se ublaže te patnje, pogotovo što kada se radi o Bosni i Hercegovini – mi govorimo o relativno malom broj takvih žena”, ističe Azinović.

Profesor Azinović naglašava da se ne radi samo o fizičkom povratku žena i djece iz Sirije već je potrebno osigurati individualne programe njihove rehabilitacije i reintegracije u društvo za šta je potreban značajan kapacitet, novac i znanje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.