O kulturi sjećanja i ulozi medija u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini razgovaralo se na konferenciji „Bildkorrekturen“. U BiH postoje tri različita narativa i tri različite istine, a postignuti mir je krhak, bio je zaključak.

“Ako je rat u zemlji završen, ne znači da vlada mir.” Ta rečenica napisana na jednom od brojnih izložbenih eksponata u sklopu konferencije „Bildkorrekturen” („Korekcija slika”), ukratko opisuje teme o kojima se diskutovalo: izgradnja mira, kultura sjećanja i uloga medija u procesu pomirenja. Jedna od država u fokusu ovog događaja bila je i Bosna i Hercegovina.

„Mi poričemo ono što se desilo u ratu”, izjavila je Ivana Franović, mirovna aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju (CNA) na jednom od panela. Ona je prisutnima prikazala fotografije različitih spomenika u BiH koji obilježavaju mjesta stradanja iz proteklog rata, ali i fotografije mjesta koja su neobilježena, a na kojima su počinjeni ratni zločini.

„U BiH postoji kultura sjećanja, ali je ona pogrešna”, tvrdi ova aktivistkinja.

„Najvažnije je da se sjećamo svog neprijatelja”

„Mi. Naše žrtve. Naši vojnici. To je glavni narativ kojim se čvrsto bori protiv onog drugog narativa i kojim se poriče da je i neko drugi patio u ratu”, objašnjava ona i dodaje da je u BiH najvažnije sjećati se svog neprijatelja, a to, kako ona kaže, važi za sve tri strane koje su bile uključene u konflikt.

„Nemamo spomenike koje podsjećaju na to šta smo mi uradili, nego samo šta su oni drugi uradili“, govori Franović.

Ova aktivistkinja već 20 godina radi sa bivšim borcima u BiH. To nije bio nimalo lagan zadatak, govori ona: “Jedan od boraca sa kojim sam radila je bio bivši vojnik Vojske Republike Srpske i imao je visoki čin u ratu. On je bio jedan od onih koji je čvrsto poricao genocid u Srebrenici, kao i broj ljudi koji su tamo ubijeni. Ali, nakon nekog vremena i rada s njim, on je sam odlučio da posjeti Srebrenicu. Kada se vratio rekao je da ga je sramota”, priča ona.

Kroz dijalog vojnika različitih etničkih pripadnosti, koji su zajedno i posjećivali mjesta stradanja, njihovi čvrsti narativi su počeli da se rasplinjavaju.

Međutim, medije u ovaj proces pomirenja, koji je, kako kaže i danas veoma krhak, Centar za nenasilnu akciju nije htio uključivati. „Proces je bio kao hodanje po jajima. Zato nismo htjeli uplitati medije, jer je samo jedan naslov mogao da uništi povjerenje koje smo gradili”, priča ona za DW.

Zaštita navodnog nacionalnog interesa

„Mediji imaju obavezu da izvještavaju o temama ratnih zločina. Oni to moraju raditi profesionalno i etički kako bi demistrificirali sve mitove i pogrešno stvorene slike o konfliktu”, izjavio je za DW Zlatan Musić, glasnogovornik OSCE-a u BiH.

Uloga medija je veoma važna u procesu pomirenja, složili su sve svi panelisti na konferenciji. Međutim, u BiH ima jako malo prostora gdje novinari mogu kvalitetno i objektivno istaživački izvještavati, jer su skoro svi mediji politički i ekonomski kontrolisani, objasnio je Denis Džidić, urednik Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) BiH.

„To suštinski onemogućava bilo kakvo pomirenje. I to nije slučajno. Vladajuće političke elite koje su tu bile i prije rata, tokom rata, a i nakon rata, to žele. Sve su to identične nacionalističke politike podjele, iako se naziv stranke promijenio”, objašnjava Džidić u razgovoru za DW.

Političke elite insistiraju da kontrolišu medije jer se ne žele baviti suštinskim problemima i pitanjima pomirenja i napretka, navodi on: „Ne bave se korupcijom, a ni time da se javne nabavke namještaju podobnima, kao ni da mladi masovno odlaze. Oni se bave pitanjima zaštite navodnog nacionalnog interesa i temama je li u Srebrenici bio ili nije bio genocid, mada su tri različita tribunala dokazala da jeste”, izjavio je Džidić. “Dok ćemo se mi u javnosti baviti pitanjima gdje je zastava Republike Srske, iza kulisa će se možda dogovoriti neki posao vrijedan 20 miliona maraka.”

On, kao i mirovna aktivistkinja Franović navodi da problem dolazi sa svih strana. „Sve tri strane tretiraju sudski utvrđene istine kao meni iz kojeg mogu birati šta će prihvatiti, a šta neće”, objašnjava on.

„Evo Bošnjaci, koji su uskraćeni za jednu takvu istinu koja se negira, a tu mislim na genocid u Srebrenici koji je van svake sumnje dokazan – sa druge strane kada dođe do hapšenja pripadnika Armije BiH, onda ti isti Bošnjaci, SDA, se snebivaju i napadaju to pravosuđe, navodeći da je hapšenje dokaz nekog revanšizma. Isto važi i za Hrvate u BiH, koji su slavili Haški tribunal kada je oslobođen Ante Gotovina, a isti tribunal su napadali kada je donesena presuda za Jadranka Prlića i ostale”, kaže Džidić, a u diskusiji sa studentima zaključuje: „Bosni i Hercegovini je neophodan minimum zajedničkog narativa”.

„Kukavički je da se škola ne bavi ratom”

Profesor Univerziteta Sarajevo, Nenad Veličković je također bio jedan od panelista na konferenciji koja je okupila oko 120 studenata sa četiri univerziteta u Njemačkoj. On je govorio o važnosti uloge obrazovanja u procesu pomirenja.

„Međunarodna zajednica je nakon rata, kada su primjetili da postoje tri različita narativa i da svako to vidi svojim očima, donijeli odluku da se u udžbenicima ne uči o ratu. Tako da je zadnji rat zaobiđen u obrazovanju i nema ga ni u književnosti, ni u istoriji. Dobili smo udžbenike gdje te teme nije bilo 2003. godine”, navodi on i dodaje da se to ipak mijenja:

„Vidim da se Međunarodna zajednica sve manje poštuje i pita. Tako se onda na različite načine rat opet vraća u obrazovanje”, objašnjava Veličković. On navodi primjer Kantona Sarajevo u kojem su zakonom definisali obavezu da se genocid u Srebrenici i opsada Sarajeva tematizira kroz nastavu istorije.

„Škola treba da se bavi stvarnošću i mislim da je kukavički da se škola ne bavi proteklim ratom, koji je bio stvarnost. Nije rješenje bilo da se zabrani, nego da se osmisli kako da se to uradi i doprinese pomirenju.” Veličković dodaje da je sada OSCE jedna od najodgovornijih koja treba da radi na tome.

I Veličković i Franović složili su se u tome da politike koje sada dominiraju u BiH ne preveniraju ni na koji način mogućnost od rata.

“Mir je toliko nepodnošljiv da će u jednom trenutku možda stvarno biti dovoljan broj ljudi koji će povjerovati da se u ratu može bolje živi nego u miru. To je problem. Politike se ponašaju neodgovorno i prema načinu na koji pamtimo prošli rat, zloupotrebljavaju rat, a pri tome propuštaju vrijeme. Propustili su da vakcinišu populaciju od želje da uđe u novi rat”, zaključuje Veličković.

Pristunim studentima je diskusija bila veoma zanimljiva. Anja Falkenthal, studentica DW Akademije izjavila je da je diskusija bila veoma zanimljiva, te da je naučila da su u BiH stvari dosta komplikovane:

„Ja o BiH prije ovoga nisam znala puno. Dobila sam osjećaj da je mir u BiH krhak i zvuči mi zastrašujuće da u državi nema minimuma zajedničkog narativa”, izjavila je ona za DW.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.