Sa knjigom "S Ferhadijom povratak, sigurnost i opstanak" promovišemo završetaku jednog velikog posla u vezi sa džamijom Ferhadija u Banjoj Luci, poručio je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) autor knjige Edhem efendija Čamdžić, muftija banjalučki od 1999. do 2014. godine.

Na knjizi je radio od 24. aprila 2000. godine, kada im je tadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa efendija Cerić, svim muftijama, na sjednici Rijaseta Islamske zajednice u BiH dao teme o kojima treba da napišu.

“Moja tema je bila džamija Ferhadija. I od tada ja sakupljam materijal. Radio sam na knjizi dakle, 17 godina. Knjiga Ferhadija tretira razdoblje i područje banjalučkog muftijstva, ali i uspostavljanje banjalučkog muftijstva na području današnje Banje Luke, koje se proteže od Bosanskog Broda do Bosanske Dubice, obuhvata područje Ključa, Kotor-Varoši, Mrkonjić-Grada, na zapadu, jugu i istoku, a na sjeveru graniči sa rijekom Savom, odnosno Republikom Hrvatskom. Pisati o Ferhadiji koja je prije 500 godina izgrađena, pa porušena, pa ponovno izgrađena, nisam se zadovoljio tim. Nego sam počeo istraživati, a nisam istražitelj, nisam historičar, nisam sručan da pišem knjige”, navodi efendija Čamdžić.

– Bilježio sva dešavanja –

Navodi kako ima 31 rokovnik koji sadrži sve od momenta kada dođe u kancelariju, a dolazio je, veli, i prije sedam sati ujutro.

“Upišem – došao u 6,55, temperatura vani tolika, pijem kafu, danas će mi neko doći, danas, ako nema nikoga, ja odoh u džemate… Nisam ostajao da sjedim po uredu, nisam pravio kabinet, luksuzne kancelarije, odoh na teren. Sve sam to bilježio. Naprimjer, i konferencije u Briselu, u Velikoj Britaniji. Nisam sve. Trebala bi knjiga koliko hoćete. Htio sam da obradim sve i rušenje džamija u svih deset medžlisa Islamske zajednice u BiH u banjalučkom muftijstvu i ko ih je obnavljao, koji su imami, ko je otvarao, ko je prisustvovao na otvorenjima. Neki su mi predložili da stavim sve u dvije knjige, a drugi, pak, a i ja sam bio za to da to bude uokvireno u dvije korice. Tako se proteže i kroz dio o medžlisima, u prvom dijelu je džamija Ferhadija. Pa sam tako htio da sve bude uobličeno u jednoj knjizi”, pojašnjava efendija Čamdžić.

Bio je, kaže, radoznao i da zabilježi sve što se događalo od kada je došao u Banja Luku krajem 1999. godine.

“Došao sam poslije preseljenja na ahiret uvaženog banjalučkog muftije hadži Ibrahima efendije Halilovića, koji je i moj razredni kolega iz Medrese. On je za vrijeme rata cijelo vrijeme bio u Banjoj Luci. I on i njegova porodica, kao i čestiti Banjalučani koji su u to vrijeme ostali. A, bili su, živjeli pod jednom strahovitom torturom. I ne samo oni. Želim da spomenem i njegovog prethodnika muftiju hadži hafiza Mehmeda efendiju Zahirovića. Oni su bili zajedno u Banjoj Luci. Muftija Zahirović je preselio 1997, a 1998. na ahiret je preselio i veliki brorac, simbol zaštite preostale male skupine Bošnjaka na banjalučkom području efendija Halilović.”, naglašava ef. Čamdžić.

– Islam u Evropu došao preko Mađara –

Iako je bilježio sve, nije htio da piše knjigu, odnosno da ona sadrži samo taj period od kada ja on došao tu, u Banju Luku, krajem 1999. godine, nego da je tražio da vidi kada je stigao islam na područje Muftijstva banjalučkog, Balkan, pa kada je stigao i u cijelu Evropu.

“Na Balkan je došao preko prvih perzijskih, arapskih trgovaca koji su bili sufije, kasnije preko turskih, osmanskih sufija koji su doseljavali na Balkan. Pronašao sam da je islam u Evropu stigao i prije Arapa i svih, još u vrijeme Božijeg poslanika. Naime, jedna grupa Mađara, tadašnjih Hungara, kako se i zvala današnja Mađarska, tadašnja Hungarija, koji su imali kontakt sa trgovcima iz Šama. Jedna delegacija od stotinjak Mađara stigla je u Medinu kod Božijeg poslanika, primili su islam i vratili se. S njima započinje islam i dolazak islama u Evropu. Od tog perioda ja pišem. Normalno, tu su i arapski naučnici i filozofi, trgovci koji su došli u Španiju i Andaluziju, pa kasnije Osmanlije koje su došle na Balkan. Tako da sam ja obuhvatio period ne samo od gradnje Ferhadije nego od dolaska islama u Evropu”, ističe efendija Čamdžić.

Normalno, veli efendija Čamdžić, “tu je i period kada su Osmanlije došle, kada su stigli 1436. godine, pa kasnije na područje Bosanskog Kobaša”.

Tada je Bosanski Kobaš bio sjedište, čak i za Banju Luku. Kadija je, naime, bio u Bosanskom Kobašu, a ne u Banjoj Luci.

“Zbog geostrateškog položaja Banje Luke grad je počeo oživljavati. Osmanlije su počele podizati trgovine, dućane, medrese, džamije, razvijalo se školstvo… Tako je pomalo svoj sjaj kulturološki, naučni, Bosanski Kobaš izgubio, pa je onda kasnije kadiluk preseljen u Banju Luku. Uslijedilo je i formiranje Muftijstva banjalučkog. Pišem i govorim od tadašnjeg perioda i o tome i o Ferhadiji. A, Ferhadija su sve džamije na banjalučkom muftiluku, a i u BiH. Jer, ako uzmete u obzir da je 7. maja 1993. godine u četiri sata porušena Ferhadija, a Rijaset Islamske zajednice u BiH taj datum uzeo kao Dan džamija u BiH, onda su sve džamije u BiH zapravo Ferhadije. Nisam historičar i istraživač, ali sam našao dosta slika i po štampi, knjigama, konsultovao sam puno i historičara, puno profesora historije, a i dobio sam tu temu. Tako pišem o Ferhadiji i širem prostoru oko nje”, navodi Čamdžić.

– Sve je bilo porušeno u banjalučkom muftiluku –

Sa Ferhadijom se, inače, kaže efendija, susreće još kao učenik Medrese, 1964. godine. Tako je i napisao u knjizi: ‘Ko je došao u Ferhadiju, ona ga je prigrlila, ona ga nikada nije puštala.’

“Tako je Allahova dž. š. sudbina bila da sam ja kasnije od reisu-l-uleme dr. Mustafe efendije Cerića predložen, a od Sabora Islamske zajednice u BiH na čijem je čelu tada bio prof. dr. Hilmo Neimarlija imenovan jednoglasno za muftiju. Tada, bez ikakvih ceremonija, ja sam otišao, počeo raditi. Nisam imao ni muftiluka, nisam imao zgrade, nisam imao stana za stanovanje, kako ja tako i ostali imami, kojih nije ni bilo u značajnoj mjeri. Kažem ostali imami, jer počeli smo polako nabavljati imamski kadar, mlade imame koji su bili neustrašivi. Oni su neustrašivi i sada, sigurno. Onda smo svi zajedno radili. Vrlo često meni su govorili: muftija šta si to uradio, mi se tebi divimo. Uvijek bi kazao: nemojte se meni diviti, divite se prvo onim koji su ostali dole, divimo se prvo rahmetli muftijama hafizu Zahiroviću i efendiji Haliloviću. Treba da se divimo onim povratnicima, prognanim Bošnjacima, koje smo mi počeli vraćati, pa imamima koji su došli. Svi smo zajedno tamo radili, nije to moj samo doprinos. Svi su oni heroji”, smatra ef. Čamdžić.

Pronalazio je, navodi u razgovoru za AA, ljude, i koga god je zamolio, svi su se rado odazvali i pomogli.

“Vrlo mali broj političara. Nije bilo imama, nije bilo povratnika. Bilo je samo porušenih zgrada, porušenih džamija. Jer, sve je porušeno na banjalučkom muftiluku. Samo 106 džamija, mesdžida i mekteba je porušeno. A, mi smo uspjeli, dok sam ja bio, 96 uglavnom obnoviti. Normalno, nisam ja to sam, niti davao svoj novac. Nego sam pronalazio donatore na sve strane. Ponekad je bilo tako da kada me vide kažu: eto ,muftije Čamdžića sad će on nešto tražiti. Nikada nisam odustajao da tražim. Tražio sam od svih, ali ne sebi, nego tim ljudima, za povratnike, od obnove njihovih kuća, džamija, obezbjeđenje imamskog kadra… Jer, čovjek ne može sam stići nigdje. I roditelje sam molio da sa sobom dovode svoju djecu, da tu idu u školu, da na području banjalučkog muftiluka idu u školu, da ne ostaju u Sanskom Mostu, Ključu, Bihaću, Tešnju, Travniku nego da dolaze na to područje”, navodi efendija Čamdžić.

– Davutoglu je zaplakao u Ferhadiji –

Potom su, ističe, insistirali da kada završe osmogodišnju školu, djeca idu i u srednje škole u Kotor-Varoši, Banjoj Luci, u Ključu, jer i taj grad je bio sav porušen nakon reintegracije u FBiH. Ključ je, navodi efendija Čamdžić, sav bio popaljen, oko 6.500 stambenih jedinica je porušeno.

“Sve je bilo popaljeno i porušeno, od kuća, infrastrukture, do džamija u Ključu. Bilo je teško i u Prnjavoru, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Gradišci, Bosanskom Brodu, Derventi, Kotor-Varoši posebno. Sve je to trebalo obnoviti. I jedan fizički napor za to, trebalo je i vrijeme. Kada su počeli dolaziti imami onda je i mene malo to rasteretilo fizički. A, da nisam imao nekada nekakvih strahova, imali smo svi. Kada je neko napadnut, a ja sam više od 100 puta napadnut, nismo to željeli da objelodanimo. Jer, nismo htjeli da se prognanici zaplaše, pa će reći: gdje ću ja tamo, a mi njega pozivamo. Ne možeš nikoga u nekakvu kalvu, nekakvo blato pozivati. Nego moraš kazati da je ulica čista, lijepa, da su aleje i cvijetnjaci… Atmosferu kod tih prognanika je trebalo stvarati da se vrate”, govori Čamdžić.

Išao je, kaže, diljem BiH, organizovali su redovne sastanke od Bihaća, Cazina, pa do Travnika i Tešnja, ali čak i na području Gračanice, Maglaja, Bugojna, Donjeg i Gornjeg Vakufa da bi narodu objašnjavali da treba da se vrati, da su uslovi bolji.

“Narod se, hvala Bogu, vraćao. Išao sam, tražio sam pomoć i dobivao sam pomoć. Neizmjerno sam zahvalan Turskoj agenciji za saradnju i koordinaciju – TIKA, turskom Diyanetu, Vladi i narodu Turske na čelu sa sadašnjim predsjednikom, a tadašnjim premijerom Recepom Tayyipom Erdoganom i ministrom spoljnih poslova Ahmetom Davutogluom, koji je kasnije postao premijer. Davutoglu je lično došao u Banju Luku i penjao se pod kupolu džamije Ferhadija, gdje je i zaplakao kada je vidio našu želju da završimo džamije i nas da smo se tamo vratili, te kada je vidio želju tih ljudi da hoće da ostanu tu i opstanu”, prisjetio se ef. Čamdžić.

A, Ferhadija je, kaže, simbol povratka, ali Ferhadija je bila i sigurnost ljudima.

“Meni je dolazilo i Srba i Hrvata u Banjoj Luci koji su me hrabrili i bodrili. Govorili su mi: muftija, de požurite, ako mi možemo nekako pomoći, ne možemo finansijski, ali nama Ferhadija treba ovdje. Mi smo sa Ferhadijom živjeli. To je bio još veći poticaj i meni i svim imamima i povratnicima da se gradi.”

– Merkel je dala direktivu da nam se pomogne –

Zato je, kaže, zahvalan Vladi Turske, ali i Vladi Saudijske Arabije, koji su pomogli, vladama Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kuvajta, SAD-a, Njemačke…

“Vlada Njemačke je pod direktnom uputom kancelarke Angele Merkel, koju ja opisujem kao jednu od najuticajnijih žena u svijetu. A, to je i potvrđeno, jer je ovih dana ponovno izabrana po osmi put za najuticajniju ženu na svijetu. Ona je zvala i reisu-l-ulemu Mustafu efendiju Cerića, koji je bio kod nje u posjeti. Po njenim direktivama, ambasador Njemačke je dolazio i pomogao, što sam ja i jednom slikom ilustrovao u knjizi”, naglašava efendija Čamdžić.

Priča kako je puno pomogao i tadašnji vladar Katara šeik Hamad bin Khalifa Al Thani, otac sadašnjeg emira Katara šeika Tamima bin Hamada al-Thanija.

“Njegov je mihrab u Ferhadiji. On je insistirao, dao novac. Nama su vrlo često govorili, pa imate novac, a ne gradite. To je vasijet. On je odredio da se od tih novaca pravi mihrab. A, jako skup je bio mihrab jer se radio od fragmenata koji smo mi pronašli na smetljištu, pronašli u Vrbasu, u Karanovcu. Mihrab je rađen godinu dana. Radili su to stručnjaci, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci i Turci. Četiri nacije jedan mihrab gradile od tih fragmenata. Zato je skup”, kaže efendija Čamdžić.

Ističe i da im je nekadašnji američki ambasador SAD-a u BiH Tomas Miler bio utjeha i nada.

“Kada nikoga nije bilo on je bio tu. Znao je udariti šakom o sto i presjeći i kazati: neće. Nama je 2001. godine bio isturen jedan pano u Prnjavoru gdje je bila džamija koja je bila stara 200 godina. Oni su tu htjeli da grade gradski park na kostima gdje se ukopavalo nekada prije 200 i nešto godina, sahranjenih i ukopanih miuslimana, Bošnjaka, kabura. Htjeli su da se sve to poništi. On je tada lupio šakom od sto i rekao: časni muftijo, budite sigurni nikada tu neće biti park. Gradite džamiju. Počnite je graditi odmah, moju ćete pomoć imati. Drugi dan je nestalo panoa. A, takvih je pokušaja bilo puno. Tako smo u Banjoj Luci išli, da odvežemo konja u centru grada koji je bio privezan za nišan. To je bilo u centru grada”, navodi efendija Čamdžić.

Temelji Ferhadije su, navodi Čamdžić, bili parkiralište. Ima, ističe, slika automobila na tom lokalitetu.

“Nigdje se ništa nije vidjelo, kao da nikada ništa nije ni postojalo. Interesantno je da je 1996. godine, prije mene, rahmetli muftiji Haliloviću izdata skica gdje uopšte Ferhadija, ni kaburistani, ni turbe, kao da nisu nikada ni postojali. Unio sam to u knjigu, tu potvrdu sa pečatom. Do tog nivoa su oni negirali postojanje i Bošnjaka i islama i muslimana i džamija. Ali, hvala Bogu, mi smo Ferhadiju radili i gradili. Bilo je napada. Mene su nažalost pojedini i Bošnjaci u Sarajevu napadali, kao sporo se gradi Ferhadija, pa su govorili što muftija neće da gradi, da ga nije neko potkupio. Čak u jednoj novini ima da me je Dodik potkupio da se ne radi Ferhadija”, naglašava Čamdžić.

A, ističe, kada su pronašli kamenje Ferhadije, ono je nakon što je prebačeno u Vrbanju, u Banjoj Luci moralo biti 25 mjeseci izloženo da se vidi da li se može ugraditi, da ne propadne kao što je propalo kamenje od Starog mosta u Mostaru. Tri instituta su, veli efendija Čamdžić, analizarala reakciju kamena poslije zime, proljeća, velikih vrućina.

“Svi su ustanovili da nema nikakve zapreke da se to kamenje uzida i između 82 i 83 posto kamena imamo originalnog ugrađeno u džamiju Ferhadiju. A, to kamenje je slušalo Kur'an 500 godina. To je mubarek kamenje Ferhadije i ona je ponovno stavljena od svojih dijelova koje je imala pet vijekova”, kaže efendija Čamdžić.

– Kavazović bosanski gazija –

Prošle sedmice je knjigu “S Ferhadijom povratak, sigurnost i opstanak” uručio reisu-l-ulemi Islamske zajednice u BiH dr. Huseinu efendiji Kavazoviću, sa kojim se i ranije dva-tri puta konsultovao oko nekih tekstova.

“On mi je čestitao i otkupio je knjiga. Rekao je da ovo nije samo moja knjiga, da je ovo knjiga Islamske zajednice u BiH, da je knjiga zapravo cijele zajednice. Mene to veseli. Sadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, tada kao tuzlanski muftija, meni je puno pomogao. I kada je izabran za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH 2012. godine. Upravo banjalučki muftiluk je, naime, ja sam lično njega predložio kao jedinog kandidata za reisu-l-ulemu. I prvi smo mi bili na području Islamske zajednice u BiH koji smo ga predložili. Tada su mene neki pitali: što baš vi, otkuda? Tada muftija Husein efendija Kavazović, a ima jedan naslov u knjizi koji o tome govori, da je on jedan bosanski gazija koji je sa svojim imamima među prvim izašao da brani BiH. Govori se i o tome šta je kasnije sve što činio za Islamsku zajednicu u BiH na području svog, tuzlanskog muftijstva, šta je učinio u Srebrenici. Pomagao je ljudima, povratnicima, pomagao imamima i imajući to u vidu, normalno da mi je to drago, ja sam ga tu nazvao u knjizi, naslov je – bosanski gazija. I uistinu jeste bosanski gazija“, stava je efendija Čamdžić.

Kada je došao za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH 2012. godine, a potom 2013. i 2014. godine, dok nije došlo do izbora novog muftije dr. Osmana efendije Kozlića, reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović mu je, kaže efendija Čamdžić, puno pomagao.

“Zajedno smo bili u jednoj službenoj posjeti u Kuvajtu, Vladi, premijeru, parlamentu… Iako sam ja i ranije bio u Kuvajtu. Tako da sam ja njemu zahvalan. Nisam mu ja ponudio da to kaže za moju knjigu, on je to sam kazao. Posebno mi je drago da tako misli”, naglasio je efendija Čamdžić.

– Pomogli imami iz Ključa, Prnjavora i Bosanske Dubice –

Navodi da je prije otvorenja Ferhadije, reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović prisustvovao mevludu u Ferhadiji i tada rekao da je to kraljica džamija u BiH, mada je i Aladža džamija u Foči vrlo lijepa.

“Za mene je uistinu Aladža džamija lijepa, ali Ferhadija je najljepša džamija na svijetu”, navodi efendija Čamdžić.

Efendija kaže i da je knjiga “S Ferhadijom povratak, sigurnost i opstanak” malo poskupa.

“Potrošio sam dosta novaca. Istina, imao sam najmanje između 12 i 14 prijatelja koji su ponudili da to finansiraju. Rekao sam, nemojte. Ko hoće neka kupi kasnije, ko bude htio. Potrošio sam dosta i za štampanje, pomogli su mi Medžlis Islamske zajednice u Ključu, koji su svoj novac uplatili za štampanje knjige. Sada, kako distribuiramo knjigu, njima će se to namiriti za mjesec dana najkasnije. Ljudi traže knjigu. Nezgodno je da kažem, ali sam čak od kćerke potrošio novac planiran za hadž. Ona je htjela ići na hadž autobusom. Došlo je do zatvaranja mogućnosti odlaska autobusom, više ne mogu da idu. Normalno, to ćemo sada refundirati i vratiti”, ističe efendija Čamdžić.

Knjiga se, veli efendija Čamdžić, može nabaviti i ako se njemu obrati, a može i putem Medžlisa Islamske zajednice Ključ.

“Jer, želimo da ide preko njihovog žiro-računa, da ne bude ništa hibridno ni na divlje da se radi. Nego da se zna koja je marka došla, koja je gdje potrošena i ko je kupio knjigu”, ističe efendija Čamdžić.

Bio je, navodi, planirao zbog finasijskih mogućnosti da štampa od 300 do 500 primjeraka knjige. Onda su ga imami Ermin efendija Vučkić iz Ključa, Fikret efendija Čelenka iz Prnjavora i Safet efendija Beganović iz Bosanske Dubice ubijedili da ide na štampanje 1.000 primjeraka.

“Rekao sam im: nemam ja novaca. No, bili su jasni: mi ćemo platiti, a kada se knjiga proda, nama će se namiriti, pa neka bude za dva do tri mjeseca. Sada vidim da će to moći biti za mjesec dana. Traže ljudi knjigu. Ako bude prostora, spreman sam i za dopunjeno izdanje”, poručio je efendija Čamdžić.

– Knjige o Zavidovićima i Doboju –

Iako je knjiga iz štampe izašla tek prije desetak dana, efendija i dalje radi. Završio je knjigu “Istorija Zavidovića”, koja će imati 300 stranica, u kojoj je, veli opisao, svoje Zavidoviće od kamenih kugli.

“Sada to Semir Osmanagić promoviše, imao je i tribinu u Zavidovićima. Kao dječak sam se oko tih stećaka i kugli igrao. Nismo mi to ni znali šta je to. Mada su nama roditelji zabranjivali da budemo oko stećka. Govorili su nam, djeco, sklonite se, tu su umrli, tu su naši preci, tu naši djedovi. Ja znam da tamo gdje je nišan, tu je moj djed, moj amidža, moj daidža. Kasnije sam saznao da su pod tim stećcima naši dobri Bošnjani, naši bogumili, koji su imali svoju bosansku vjeru. Tu sam knjigu završio, sada radimo oko skeniranja, prelom. Radim sa provjerenim, sa Sedžadom Ibrahimkadićem iz Tešnja, koji je poznati izdavač koji je radio više od 300 knjiga”, kaže Čamdžić.

Pošto je radio u Doboju, kao imam i glavni imam 16 godina prije rata, taj grad će biti tema treće knjiga.

“Treća će biti o Doboju. Sve sam sakupio i slika, nešto i napisao. Ne namjeravam stati. Mene je pitao rahmetli Ekrem Tinjak, urednik Starta, dolazio je, jeli smo krompirušu, nismo imali ništa drugo, i on kaže – jesi li ti za to da uvijek radiš ili se i odmaraš? Ja sam rekao, ja se ne mogu odmarati. Samo moje ima u arapskom jeziku Edhem znači konj koji tegli. Ja ću tegliti dok mogu i fizički i duhovno i materijalno. Evo, da oni nisu priskočili da uplate štampanje, ne bi odakle imao platiti štampanje. Ja sam platio štampanje puno. Svom izdavaču Sedžadu Ibrahimkadiću što je radio prelom knjige puno sam možda i dosadio. Išao sam za svaku stavčicu, da još nešto složim, popravimo. I on je bio za to. Zajedno smo radili i u toku rata, bili u Tešnju i proveli smo to vrijeme zajedno. To je jedna ilmijanska, hodžinska porodica Ibrahimkadić. To su imami. Babo od Envera Ibrahimkadića je bio hodža, koji je mlad umro, sa kojim sam radio. On kao stariji, a ja mlađi. On se odnosio prema nama kao da je i on mlad, tako je bio fin. Tako se to povezivalo, uvezalo. Mi ćemo nastaviti sa drugom, a ako Bog da, i sa trećom knjigom”, naglašava efendija Čamdžić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook | Instagrami UŽIVO na ovom linku.