Često se čuje da je Srebrenica grad koji odumire. Srebrenica je nekada imala mnogo toga: od mesare i pakera do zlatare i obućara. Danas od toga nema ništa. Bitno je da u Srebrenici dobro posluju četiri kladionice.
U Srebrenici prije rata je nije bilo ni jedne kladionice. Donedavno ih je bilo sedam, a trenutno ih je četiri i sudeći po broju onih koji se klade, odlično rade. U njima su zaposlene mlade djevojke, vlasnici kladionica nikad nisu tu, a izjava za medije i fotografisanja unutar kladionica nema.
U kladionicama su uglavnom isti ljudi koji se, kako kažu, klade ili vade. To su mahom mladi ljudi, a njih je u Srebrenici sve manje. Možda je i to dio razloga što tri od tih sedam kladionica prestadoše sa radom.
“Samo u prošloj godini otišlo je dvadesetak momaka iz čašijske raje. Otišli su da se više ne vrate za stalno, u Njemačku, na Maltu ili Englesku. Svi su imali završene neke škole, mnogi i fakultete, ali nisu imali posla i budućnosti u Srebrenici. Ako računaš da danas, na srebreničkom asfaltu (užem jezgru grada prim. aut.) od prijeratnih 7.000-8 000 ljudi živi jedva 1.000 do 1.500 stanovnika onda je 20 mladih u jednoj godini velika brojka. O tome spremam izložbu”, kaže mladi Srebrenčanin, sa sarajevskom adresom, uspješan fotoreporter jednog od vodećih BH portala koji je rodni grad napustio prije nekoliko godina iz istih razloga kao i njegova odlazeća raja.
Imala je Srebrenica sve
Prije rata bilo je u Srebrenici zanatskih radnji i trgovina u kojim se moglo kupiti skoro sve i svašta. U ratu nestade ljudi, a po samom završetku tadašnja vlast poruši cijeli kvart, gradsko trgovačko jezgro ili staru čaršiju sa zanatskim radnjama i dućanima. Znaše se naredbodavci i nikad za to ne odgovaraše, a u sudskim ladicama još uvijek prašinu sakupljaju zahtjevi za naknadom uništene private imovine.
Srebrenica je nekada imala četiri mesare. Priče o njihovim gazdama ili radnicima i danas žive među starijim Srebreničanima. Dvije privatne kod Mede i Sejfe i dvije “državne” u jednoj bi mesar Mensur zvani “Dušica”, rahmet mu duši, bio je to čovjek koji zbog svojih šala i vedrog duha koje nije gubio ni kad je najteže bilo, zaslužuje posebnu priču. Na izlazu ili ulazu u grad, zavisi s'koje strane dolazite, bi još jedna mesara u kojoj su najduže radili Jusuf i Aco. Jedino se tu, pored ostalog, moglo kupiti i svinjsko meso.
Zloupotrijebljene donacije
Poslije rata, u nekoliko navrata, bila je mesara u Srebrenici. Otkako je umro Ahmo, čija porodica u tom poslu ima tradiciju, mesara ne radi. Pokušavaše neki da to rade ali svega bi dok traje novčani podsticaj koji dobivaše od lokalne vlasti. Danas u gradu nema ni jedne mesare. Po meso se ide u deset kilomatra udaljeni Bratunac, a odnedavno ga ima i u gradskom marketu.
Imala je Srebrenica odvajkada i pekaru u sred čaršije. Po gazdi Ostoji se zvala u njegovo vrijeme, a i kasnije kad poslije njegove smrti u njoj radiše drugi. I danas kad je više nema za taj lokal u kojem je sad ćevabdžinica stariji kažu “gdje je bila Ostojina pekara”. Imala je Srebrenica i veliku, industrijsku pekaru koja je pred rat snadbijavala hljebom i pecivima Srebrenicu i okolne opštine. U njenim pogonima danas je privatna fabrika kolača.
Prije pet godina donacijom njemačkih građana u centru grada je otvorena višenamjenska pekara. Lokal je bio lijepo uređen i kao mjesto za druženje mladih. Tu se mogla pojesti pica, kolač, popiti kafa i sok, gledati utakmica. U svom sastavu je imala sve mašine i peći za hljeb i picu, mogla je zaposliti 5-6 ljudi ali kao i mnoge druge donacije u Srebrenici, dođe u pogrešne ruke. Momak, povratnik, kojemu su Nijemci željeli pomoći da zaposli sebe i nekolicinu prijatelja sve to za mjesec dana “raskući”, porodade i ode u Švicarsku. U Srebrenici od tada nema ni jedne pekare.
Imala je Srebrenica nekad i mogo drugih specijalizovanih trgovina. Pored odjeljenja robne kuće tekstil i odjeću ste mogli kupiti u nekoliko prodavnica i više malih butika. Kao i u mnogim drugim gradićima, gdje se većina stanovništva poznaje, oficijelni nazivi trgovina ili dućana ne znače ništa, a ljudi ih nazivaju i pamte po imenima vlasnika ili radnika. Tako i danas stariji Srebrenčani znaju za “Svrljig kod Đerija”, “Kurjak kod Rize”, “Kod Vuke”, “Kod Redžepa” i druge. Danas Srebrenica ima samo jednu prodavnicu jeftine tekstilne robe sa malom fabričkom greškom.
Bile su ovdje i četiri prodavnice obuće. “Borovo kod Pecelja”, Beogradska kod Halide”, “Kod Save” i ona u robnoj kući. Danas nema ni jedne, u Bratuncu je najbliža.
Zanatlije
Srebreničke nekadašnje zanatlije ili esnafi kako se ovdje ponekad kaže svaki za sebe su posebna priča protkana sjećanjem na dogodovštine i šale koje su svakodnevno zbijali na tuđi ali i na svoj račun. Aco i Sadik su bili “sajdžije” ili časovničari, još i zlatari. Nurija bijaše samo sajdžija, a Sakib samo zlatar. Mustafa je bio bojadžija i majstor sviranja na primu. Slobodan sodadžija je pravio i prodavao sokove, klakere i soda vodu. Ragib i Kemo su bili legendarni slastičari, nešto kasnije i Neset. Adem i njegova Olga za svog radnog vijeka kao fotografi zabilježiše desetine hiljada srebreničkih likova i prizora.
Pred rat su se tim poslom još malo bavili Kemo i Jusuf. Najbolja odijela su krojili i šili Alija i Kadrija, a Kadrija je uz to bio i strastveni ribar. Voće povrće i što-šta drugo u svojim piljarama su prodavali Ibro “Al Kapone” i Ibro “Popaj” te Mujo “Šiptar”. Pamte se u Srebrenici još Hamed, Nazif i Ćerim, moleri koji svojim četkama ofarbaše i okrečiše stotine hiljada kvradratnih metara zidova, odškolovaše brojnu djecu. Pamte se Cana i Jovo vunovlačari. Na mnogim kućama u Srebrenici i danas je stolarija koju svojim rukama, sa manjkom ponekog prsta, praviše Hakija, Avdo Tepo i Avdo “Tvrdokora”, Tikomir ili Sreten.
Obućari ili šusteri su opet bili “baška”, posebni. Osim što se u njihovim radnjama popravljala obuća to su bila i mjesta gdje se okupljala raja različitih generacija i zanimacija. Kod najstarijeg šustera Hasana se okupljala elita starijih, uglednijih Srebrenčana koji su najveći dio života proveli u smijehu i bezazlenim šalama na tuđi ili svoj račun. Oni su njegovali jedan poseban duh Srebrenice o kojem se gotovo neizostavno i danas priča čim se na jednom mjestu nađu dvojica ili više starijih čaršilija (Srebrenčana starosjedelaca prim aut). Kod Đerija su se okupljali ljubitelji filmova i tu su se danima prepričavale scene iz vesterna posebno, a nerijetko se i o lijepim ženama vodio eglen (razgovor).
Od oca Rifeta Sejfo i Amir naslijediše zanat, ljubav prema druženju, šali i dobroj kapljici, a nadimak “flekica” dobiše po gumenoj zaštiti ženskih štikli za koju su bili specijalisti. Amir to i danas radi i usput za raju, svira harmoniku ali u Kladnju gdje ga je rat odveo.
U obućarskoj radnji kod rahmetli (pokojnog) Saliha “Bibera” svaku veče je bilo sijelo. Meze, piće i priče o fudbalu i koječemu drugom. Sijeldžije su se mijenjale ali stalni su bili Biber i Brano “Bankar” za koje mnogi Srebrenčani kažu da i danas, zajedno na onom svijetu, negdje akšamluče ( sjede u večernjim satima uz meze i piće prim aut).
Za frizure Srebrenčanki i Srebrenčana brinuli su se tradicionalno Ustići, hadžija Enez pa njegova kći Zejneba i Sinovi Omer i Meho, a danas unuk Ahmed. Muškarce su šišali i brijali još Esed i Meho “Prognoza”, dok su Vera i kasnije Sabiha uljepšavale žene.
Treba li reći da danas osim brice Ahmeda, sina Mehinog i unuka Enezovog u Srebrenici nema ni jednog od ovih ali ni drugih, da se bave ovim zanatima, u svojim radnjama dočekuju mušterije i druže se.
Nema danas na teritoriji opštine Srebrenica još mnogo toga. Nema čak ni jedog kioska ili trafike sa novinama. Od prije nekoliko dana zatvorena je i prodaje se međugradska autobuska stanica. Prije rata sa njenog perona bilježilo se više od stotinu polazaka dnevno, danas jedva desetak.
Evo šta građani kažu o tome:
Mirjana: “Tužno je to što je zatvorena jedina stanica ali se nadam da će se naći neko riješenje i to opet pokrenuti”.
Cvijetin; ” Stanica je privatna i normalno je to što ljudi prodaju svoje objekte ali nije dobro da urbani dio opštine ostane bez autobuske stanice”.
Begzada: “Mene što se tiče mogli su je odavno zatvoriti jer vozim se automobilom ne koristim prevoz autobusom”.
Bane: ”To je loše za narod Srebrenice, i ovo malo što imamo zatvara se, znači jako, jako loše”.
Muhidin: ”Ja ne vidim problem u tome. Kao da su neki autobusi i saobraćali pa i tako je bilo svega dvije tri linije dnevno. Ko je to dolazio i odlazio autobusom? Ne mislim da time nešto posebno gubimo”.
Muhamed: ”To sve govori da nemamo ništa, grad bukvalno umire, mada ga pojedinci žele predstaviti živim ali nažalost sve pokazuje da Srebrenica odumire”.
Ko sljedeći napušta Srebrenicu ili šta će sljedeće biti zatvoreno ostaje da vidimo. Otvaranja novih i pokretanja starih kapaciteta koji će Srebrenčane ovdje zadržati, a Srebrenicu održati i udahnuti novi život, ima dosta ali za sad samo u najavama političara.
N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter|Facebook|Instagram i UŽIVO na ovom linku.
