27. januara 1993. godine preminuo je Srđan Aleksić usljed povreda zadobijenih braneći sugrađanina Alena Glavovića.

Srđan je pritekao u pomoć Alenu 21. januara 1993. godine u Trebinju, nakon što su ga napali pripadnici Vojske Republike Srpske. Srđan je od zadobijenih povreda pao u komu, a nakon šest dana je preminuo. Srđanov otac Rade u osmrtnici je napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.“

Rade Aleksić je ovog jutra govorio za Novi dan, te je poručio da se Srđanov čin ne treba smatrati herojskim, nego “činom čovjeka”.

“Nikako ne mogu da se pomirim sa isticanjem herojskog čina. Volim više kad kažemo da je to čin čovjeka. Čin koji bi trebao da bude prihvatljiv od svakog građanina, od svakog dobrog čovjeka. Herojstvo je nešto slučajno što se dogodi, a čovječnost živi s nama. U vremenu kad smo ljudi, herojstvo ne treba da postoji i ne bi postojalo. Zato radije kažem kada dođemo na grob Srđanov, ne dolazimo da ga žalimo, njega nema, on je nestao, nego dolazimo da odamo poštenje čovjeku u sebi. Onog momenta kada dođem na grob uzdižem čovjeka koji se gradio vremenom a koji je usavršen sa Srđanovim činom. Zato želim svako ko dođe u dodir sa Srđanovim djelom da osjete u sebi čovjeka i da ga uzdižu dok ne postane sastavni dio života, prema prijatelju, drugu, budućnosti, djeci BiH“, kazao je Rade Aleksić.

“Pravo da vam kažem, ne bavim se ljudima koji se bave politikom. Ja posmatram ljude koje srećem na ulicim. Kada me sretne nena na Koševu i pita jesam li otac Srđana Aleksića, ili u Banjaluci ili Beogradu, osjećam se ponosan i zadovoljan jer znam da je Srđan prihvaćen. Politika je nešto drugo, to je trenutno i prolazno a ovo što ostaje u čovjekovoj duši je trajno“, dodao je.

Ima li danas ljudi kao Srđan?

“Sasvim, kako ne. Bilo je i prije Srđana i biće ih, ali želja mi je da ne bude Srđana na način kao ovaj, da ne bude zlih vremena da ne moramo da postupamo kao Srđan. Ja sam u susretima sa mladim ljudima razgovarao puno o tome, o životu. Moje viđenje kako da se izbore da budu slobodni ljudi, a slobodni su oni koji imaju svoj posao, čestito ga radi i lijepo živi od njega. Da ne doživljavamo ovo što danas doživljavaju mladi, da stojimo u redu i čeka kad će biti primljen u neku zemlju koja približno nema uslove kao BiH i pomalo me sramota što sam to doživio da vidim da bogata zemlja zarađuje u siromašnoj zemlji“; kazao je otac Srđana Aleksića za N1.

Ko se najviše sjeća Srđana?

“Ja sam iznenađen da me na ulici pozdravlja mlad svijet. Ne prepoznajem ih i ne mogu da ih znam, pa pretpostavljam da me pozdravljaju zbog poznavanja Srđana. Mladi svijet je usvojio Srđana, ja to vidim. Ja to želim, možda moja želja stvara veći utisak da ga mlađi svijet poznaje ali i zahvaljujući vama koji obnavljate priču, utiče na mlad svijet da usvoji Srđana“, kazao je.

Da li će dobiti ulicu u Trebinju?

“Meni je drago, ja poštujem što je Sarajevo prvi grad koji je dao ulicu. To je volja tog naroda. Dobro se sjećam prilikom prikazivanja filma Krugovi u Sarajevu, doživio sam da prođem kroz špalir ljudi koji stoje i aplaudiraju, tada sam osjetio da je to u svakom čovjeku Srđan. Da je čovjek proradio i jako sam dirnut i osjećam Sarajevo kao svoj grad gdje mogu rado doći gdje ću biti primljen. Tako isto Beograd, Pančevo, Podgoricu, Novi Pazar, osjetim toplinu i budem primljen od ljudi”, smatra Aleksić.

N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter|Facebook|Instagram i UŽIVO na ovom linku.