Liam Isić ima 23 godine, porijeklom je iz Bihaća, sa adresom u Sarajevu zbog studija međunarodnog prava. Kada je bio dijete - majka mu je govorila da se ne poredi sa drugim ljudima, jer ne može da bude drugi, niti drugi mogu da budu kao on.

Liam Isić je rođen kao djevojčica, rođen je u tijelu suprotnog spola, a u Večernjem studiju ispričao je svoju priču, o suočavanju sa sobom, porodicom, okolinom. Govorio je o procesu tranzicije – koji još nije gotov. Jedan je od rijetkih koji je sa svojom intimnom, privatnom pričom izašao u javnost.

“Transrodnost je bila u kategoriji mentalnih oboljenja, to je bilo tako do prošle godine, kada je SZO maknula rodnu disforiju iz kategorije mentalnog zdravlja, stavila je u kategoriju spolong zdravlja i nazvala je rodna inkogruencija. Nije došlo do implementacije revizije, ali se računa da će poslije 2019. doći do implementacije na nacionalnim nivoima”, kazao je Liam Isić.

Liam danas izgleda, osjeća i ponaša se kao muškarac – a smatra da je ideološki i aktivistički potrebno da to naglasi s vremena na vrijeme. Kada je primijetio promjene na sebi?

“Nije to bio specifičan momenat, to ne ide tako. Čovjek se rađa sa osjećajem koji ga prati od djetinjstva. Prati ga nelagoda, ali kada ste dijete niste pod pritiskom podjele rodnih uloga. Period puberteta, tada dolazi do razvijanja tijela i naznaka sekundarnih seksualnih karakteristika. Imao sam osjećaj da mi tijelo ide u neželjenom pravcu. Ne mogu se povezati s tim tijelom. Onda dolazi do naglašenih emosija, što su bili depresija i tjeskoba zbog nelagode u vlastitom tijelu. Mržnja, mrzio sam tijelo u kojem sam bio”, ispričao je Liam.

Konstantno mu se vrtio krug emocija i osjećaja, gdje je pokušao da shvati šta mu se dešava. U Bihaću gdje se rodio i odrastao osjećao se kao sam, budući da nije znao nikoga ko je transrodna osoba.

“Nisam vjerovao da se meni to dešava, i to u Bosni i Hercegovini”, rekao je. Usamljenost je bila najčešći osjećaj.

Prva osoba s kojom je razgovarao o uslovno rečeno problemu bila je njegova sestra.

Porodica kao najveća podrška

“Znao sam da ću naći utjehu u tom razgovoru. Razgovarao sam s njom, rekla je da me podržava. Nismo znali koje su opcije, ali mi je rekla da ako se odlučim na nešto konkretno, podržat će me. Ja sam bio nesiguran, odbijao sam, jesam, možda jesan, nisam, možda se promijeni. Tada mi je bilo 14-15 godina. Ne znam, taj osjećaj me pratio. Kada sam odlučio da nešto uradim – nisam znao šta se može uraditi. Sa 16 godina sam pričao sa mamom. Nisam imao u planu da to kažem, sve se spontano odvilo. Ne znam ni kako se pokrenula tema parade ponosa i LGBT kolektiva. Čuo sam da je rekla da bi prihvatila svoje dijete. Ne mogu reći da li je naslućivala. Došao sam i rekao joj da imam nešto da joj kažem. Rekao sam da se ne osjećam kao žensko, ne znam šta da uradim. Želim da uradim nešto da se ta agonija završi”, ispričao je Liam u studiju N1.

Nakon toga uslijedila je posjeta psihologu. Psihologinja u Bihaću se prvi put susreta s tim problemom, pa je dobio uputnicu za neuropsihijatriju. Dobio je recept za antidepresive.

“Nisam dobio dijagnozu, pretpostavka je bila da je u pitanju depresija, iako sam izložio da se depresija javlja iz tog razloga”.

Mislio je da se nešto može promijeniti i da će se “vratiti na pravi put”, ali na polju osjećaja – ništa se nije promijenilo. Lijekove je prestao piti nakon pet mjeseci, prestao je i razgovarati o tome, ali osjećaj, kako je kazao, nije nestao.

Odluka o tranziciji – fizičkoj, desila se u SAD-u, gdje je boravio kod sestre, radio i zarađivao novac kako bi mogao pokriti svoje troškove, ali i gdje je mogao da donese odluku šta će biti u životu. Tada je nazvao majku i saopštio joj svoju odluku putem Skypea.

Kako je kazao, nije znao šta da očekuje, bio je spreman na sve, a dobio je podršku porodice, za koju je istakao da je najbitnija u kompletnom procesu. To mu je bio vjetar u leđa za nastavak kompletnog procesa.

“Zarobljen u BiH”

“Bilo je ljudi koju su me shvatili kao lezbejku, gej muškarca, dosta ljudi pomisli da sam muškarac koji je u tranziciji da postane žena”, kazao je.

Objasnio je da seksualnost i seksualna orijentacija nema veze sa rodom, te da u korelaciji tih pojmova pravila nema.

“Prva godina je teška, najteža. Dolazi do autovanja od prijatelja, na fakultetu. Bilo je ljudi koji su to prihvatili. Bilo je onih koji su prekinuli kontakt sa mnom. Vrijeđanje i uvrede mi se još nisu desile”, rekao je Isić.

Iskustva fizičkog zlostavljanja, srećom, nije bilo, ali dobacivanja jeste.

S obzirom na ono što jeste, kako se osjeća, živi i ponaša – Liam Isić se osjeća “zarobljenim u Bosni i Hercegovini”, budući da bh. društvo i birokratija još uvijek ne priznaju transrodne osobe, zbog čega često ima problema u instutucijama, graničnim prelazima i slično jer u njegovoj ličnoj karti i pasošu stoji oznaka Ž (žena).

Liamova poruka osobama u Bosni i Hercegovini koje prolaze kroz sličan proces je sljedeća:

“Ovakve osobe žive u BiH, i to je jedan od razloga što se ja bavim transrodnim aktivizmom. Odlučujem da pričam javno o tome. Nisam tu da predstavljam apstraktnu ideologiju, nego o stvarnim ljudima i stvarnim problemima. Poenta gostovanja je da približim sliku o čemu je riječ, da je sve OK. Obraćam se roditeljima da treba da prihvate svoju djecu”.

Kompletan razgovor pogledajte u prilogu.

N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter|Facebook|Instagram i UŽIVO na ovom linku.