Školovanje djece s poteškoćama u razvoju i njihova inkluzija u društvo izazov je za obrazovni sistem, a posebno za roditelje. Kako djecu naučiti da svoje drugare s poteškoćama prihvate bez predrasuda, još je jedan segment ovog izazova. No ima i svijetlih primjera. Jedan takav je sarajevska osnovna škola ''Kovačići''. U odjeljenju V2 sve razlike su prevaziđene, a njihov recept za uspjeh je - ljubav.
Redovan školski čas u odjeljenju V2. Čitaju se djela Isaka Samokovlije. Mališani su prepuni pitanja i aktivno učestvuju u raspravi. Naizgled obično odjeljenje i običan čas. Ali, oni su po mnogo čemu posebni.
“Divno odjeljenje, moram priznati. Petu godinu smo već zajedno, na svoj način smo različiti a opet isti. Njegujemo jednu posebnu emociju – ljubav. Ljubav prema svima, ljubav prema različitosti. Nešto što je cilj svakog prosvjetnog radnika je da na djecu prenese ljubav prema znanju, ljubav prema drugarstvu. Moj primarni cilj jeste da kod djece razvijem empatiju”, kazala je Amra Đerzić, razrednica V2, oš ”Kovačići, Sarajevo.
Empatija nije školski predmet, ali ova djeca zaslužuju čistu peticu. Svoje drugare s poteškoćama u razvoju prihvatili su na način da se te razlike više i ne primjećuju.
“Imamo tri učenika sa poteškoćama u razvoju. Dva učenika imaju oštećenje sluha, nose slušni aparat. Jedan učenik ima oštećenje sluha i vida, kombinovana smetnja i imamo našu Tanyu. Našu ljepoticu, naš zaštitni znak, koju svi volimo i bez koje ne bismo mogli zamisliti ovo odjeljenje”, dodala je razrednica.
Tanya je posebna djevojčica. Omiljena, voljena i prihvaćena. U školskim zadacima i učenju pomaže joj asistentica Dženita. No, njihov odnos je mnogo više od toga.
“Ima dana kada ona nije baš motivisana da radi, nekad jednostavno nije zainteresovana, ali čim vidim njen osmijeh, čim me zagrli i kaže ‘volim te’, tu se izgubi taj profesionalizam i nastupaju emocije”, kazala je Dženita Laković, asistent u nastavi.
Emocije u koje smo se i mi uvjerili. Na malom odmoru sve je u znaku zagrljaja i ljubavi.
“To je jako bitno kada roditelj vidi da dijete jedva čeka da dođe u školu. I da to traje zaista godinama, kao što je to u slučaju moje Tanye. To je jako važno, to je jedino bitno”, kazala je Ika Ferrer Gotić, Tanyina mama.
A neke od lekcija koje ova djeca uče, ne pišu ni u jednom udžbeniku.
“U svim predmetima oni moraju da osjećaju. Oni moraju da znaju da pomoći drugima znači pomoći sebi”, pojasnila je Đerzić.
Ove male svakodnevne stvari čine veliku razliku. Izdvajaju ovu školu od drugih i visoko postavljaju ljestvicu inkluzivnog obrazovanja.
N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook| Instagram i UŽIVO na ovom linku.
