Uoči konačne presude Radovanu Karadžiću, pojedini roditelji ubijene djece, rijetki koji su preživjeli masakr na Markalama, bez euforije. Traume su vječne. Gubici isto tako. Ništa ne može nadoknaditi njihovu bol.

Za Fahrudina Kučuka vrijeme je stalo ‘92. godine. Svakodnevno preživljava kobni dan, u kojem je prije 27 godina ubijena Aida, njegova petogodišnja kćerka. Svijet nije izmislio toliko teške riječi za one koji su spremni ubiti dijete, kaže Fahrudin. Ne postoji osveta, ni kazna, a ni presuda, koja bi roditeljima mogla značiti utjehu. Danas bi Aida, kaže, imala 32 godine. Možda svoju djecu, porodicu.

“Imam ja taj dnevni momenat, kada šetam gradom, vjerujte dešavalo mi se par puta, da priđem pa pitam djevojku koje ste godište, pogodim tačno. Gledam, tražim neki detalj, znam njen lik djevojčice od pet godina, probam onda, kao dobar crtač, književnik koji mašta, da namaštam kako bi danas izgledala, šta bih ja to volio da ona bude, ali vjerovatno kakav jesam nikad joj ne bih uslovljavao već bih joj pomogao da bude ono što ona želi. Zamišljam je zasigurno, s obzirom na njenu rahmetli majku i mene kakav sam, zamišljam je kao jednu plemenitu osobu, nema kod mene mržnje, ima samo čuđenje, na granatama, na mecima, nije bilo ispisano ime, ali taj koji je to uradio, to nije čovjek”, ispričao nam je Fahrudin.

Na Markalama uobičajen radni dan. Prodavači i kupci u žurbi. No, Binela Bjelan je stala. Pokazuje ukopane ostatke granate. Kaže, bio je sunčan dan. August ‘95. No, bio je i jedan od najgorih dana njenog života. Ušla je sa trogodišnjom kćerkom u tržnicu. Nastupio je pakao.

“Čula sam je kako zviždi kroz zrak, i ne znam valjda neki instinkt majke koja štiti dijete mi je naložio, kao da me neka ruka gurnula da je bacim na pod i da je prekrijem svojim tijelom, ostalo sam sve gledala svojim očima, od komada tijela, gomile krvi, ostale smo same u tržnici jer je tada krenuo ljudski stampedo koji bi mi bukvalno pogazio dijete u toj panici da je nisam bacila, možda ona ne bi bila živa ako je ne bi stigla granata, nešto bi drugo bilo. Poslije je došao jedan čiko iz mesare, sklonio nas u frižider a onda je došla policija pa nas ubacila u podrum. Nas dvije smo ostale same u zgradi”, kazala je Bjelan.

Godinama nakon, kćerka Ada, pokazivala je na ovo mjesto, objašnjava Binela. Tu je pala tek jedna od granata koja je ubila na desetine Sarajilija. Stepenicu, pri ulasku u tržnicu, Binela preskače. Iz poštovanja. Jer upravo tu, ležalo je tijelo.

Kako u takvim situacijama ostati smiren? Najbolje znaju ljekari. Ismet Gavrankapetanović kaže, samo se nadam da tokom trijaže nismo pravili greške. Kome prvom pritrčati, pružiti pomoć, zaustaviti krv, obezbijediti disanje. Kako raditi svoj posao, dok je smrt svuda okolo, a opasnost od novih napada na najvišem nivou?

“Dok vi pomažete jednom pacijentu, drugi vas vuče za nogu, dok se vi okrenete taj je stisak popustio, često molim Boga da je naše hirurško rasuđivanje u tim vremenima bilo potpuno ispravno, jer raditi u uslovima u kojima nemate ništa a znate puno i želite puno da pomognete, mislim da nijedna generacija hirurga tako nešto nije doživjela. Čitao sam dosta o opsadama, ali mislim da je opsada Sarajeva priča koja mora da postane besmrtna. Priča koja će upozoravati na to da se Sarajevo nikada nikome ne ponovi”, prisjetio se Gavrankapetanović.

Danas svako sa svojim traumama. Najčešće su noćne more.

“Ni Božija ni ljudska pravda ne može biti namirena”, kazao je Fahrudin.

“Oni koji su otišli na onaj bolji svijet, mi njih ne možemo vratiti”, kazala je Binela.

Njih više od 11 hiljada. Sarajlija. Među kojima 1.600 djece.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/ iPad