Mejra Đogaz jedna je među hiljadama majki Srebrenice koja je ostala bez oca, muža, sinova. Usamljena u svom bolu isčekuje presudu Radovanu Karadžiću, iako kaže, zna da je nikakva pravda ne može zadovoljiti.

Svaki dan je isti. S prozora kuće u Potočarima, koja i nije njena, Mejra pogleda prvo na mezare. Nekada, na ovom mjestu ostane satima. Nekada skupi snage i izađe u dvorište. No, i tamo ista slika. Pogled na nepregledne bijele nišane. Još ‘92. poginuo je muž Mustafa. Iste godine i sina Zuhdiju usmrtila je granata.

“Ukopala sam njega, nisam imala šest godina djece. Nakon šest godina, njega rodila prvoga. Vjerujte, legla sam bila da umrem, ali nisam mogla umrijeti, morala sam ustati, ostala djeca hoće da jedu, hoće da žive, džaba da svi izginu, ako je neko ostao, mora ustati da spremi”, priča nam je Mejra.

  Ubrzo je porodična kuća postala metom artiljerijskih napada. A Mejra se s ostala dva sina i kćerkom seli. Moli dobre ljude da ih prime, da imaju gdje boraviti. No, ljudi u potrebi je u to vrijeme bilo i previše, Mejra i njena porodica, ostaju na ulici.

“Iziđem napolje, pustim avaz, plačem, ne znam kud sad. Kud. Nemam domaćina, što se kaže, da bi se brinuo, da bi nešto poduzeo. Kažem sinovima, hajmo napraviti šupu na našem imanju, tu ako nas bude pogodila granata neka nam bude mezarje. Dvije godine sam sine živjela u toj šupi”, kaže.

Mislila je da ne može gore. Ali stigao je juli ‘95. Čitava porodica Đogaz završila je u bivšoj Fabrici akumulatora. Tada se Mejra rastala sa preostala dva sina. Omerom i Munibom.

“Između Kravice i Konjević Polja ima šuma, Avdagina njiva, ondje sam mog sina vidjela na kamionu, on je digao ruke (prema nebu) i pogledao u nas, onaj najmlađi (Omer), i ja sam udarila glavom od daske na kamionu i onesvijestila se. Nisam ništa znala za sebe”, prisjeća se Mejra.

  Tek 2009. konačno saznaje za sudbinu sinova. Do tada je postojala nada. Da su negdje odvedeni, da ih neko skriva, ali da su ipak živi. No, u masovnim grobnicama u blizini Snagova, pronađeni su posmrtni ostaci obojice. Jedan je na sebi imao samo donji veš. Danas ima tek nekoliko slika. Izrađenih s ličnih karata ili đačkih knjižica. Bolesna je. Bliže se sedamdeset godina. Previše, kaže, za nekoga da živi bez svoje djece. Ali do posljednjeg dana neće odustati da govori o onome šta je preživjela. Neće prestati s prozora da gleda mjesto gdje leže njeni najmiliji.

“Moram, sine moram gledati. Ja da mi daju vilu u Sarajevu, ja ne mogu živjeti tamo, moje su oči ovdje, moja su djeca ovdje, ja ne mogu tamo. Moje dijete da je napravilo ovakvo zlo, trebalo ga je odmah strijeljati, moje rođeno dijete, ako je nedužan narod poubijao”, kaže.

Stoga, ni ona, kao i druge majke, nije i neće, kaže dočekati pravdu, uprkos presudama. Jer utjehe nema. Jedino što joj izmami osmijeh, jesu slike kćerke. Unnučadi. Mejra je inspiracija drugima. Dio je izložbe posvećene snažnim ženama, pod nazivom “Žive smo”, njemačke autorice Ralf Muller. Bavi se uzgojem ljekovitog bilja. Sama održava plastenik. Siječe drva. Ali, i za to, kaže, u posljednje vrijeme nema snage.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/ iPad