Deset posto školaraca i 30 posto studenata u BiH imaju sličnost sa nekim od velikih svjetskih umova, poput Einsteina. Povezuje ih disleksija, poteškoće u čitanju, pisanju i koncentraciji. Prepoznaje li ih obrazovni sistem?

Za Andreja Jovandića nema dileme da li je disleksija dar ili hendikep. Iako je disleksičar, stekao je zvanje profesora filozofije i sociologije, ali se ostvario i kao umjetnik. Izrađuje skulpture od kreda.

“Te slike su trodimenzionalne i manipulative prirode, ustvari to su naše misli. Jednostavno sam vidio te skulpture prije nego što sam ih napravio”, rekao je Andrej Jovandić.

Osnovna škola nosi ime jednog disleksičara. Malo je poznato da je to bio Ivo Andrić. U svakom razredu postoje disleksičari, tvrde iz Udruženja. U školi kažu da ih je manje, nekoliko u svakoj generaiji. Djeca su to koja imaju teškoće pri čitanju, pisanju, aritmetici, pažnji.

Osobe sa disleksijom razmišljaju slikom, pa im najveći problem predstavljaju veznici. Tako recimo umjesto “ali” čitaju ili pišu “ail”.

Disleksičari su prosječne ili nadprosječne inteligencije i za većinu njihovih školskih neuspjeha kriv je ružan rukopis, gubljenje, dodavanje ili premještanje slova, sporo čitanje.

Ukoliko se ne otkrije na vrijeme djeca se počinju karakterisati kao lijeni i nemarni, pa iz straha odlaze u drugu krajnost.

“To manifestuju kroz neko svoje naglo ponašanje, temperament im je mnogo intenzivniji nego kod drugih đaka”, izjavila je školski pedagog Saška Jovović.

Bitno je prepoznati disleksiju. Ona se uspješno liječi. Neki od najinteligentnijih ljudi na svijetu su bili disleksičari. Među njima Albert Einstein i Pablo Picasso. Kod nas se tome ne posvećuje dovoljno pažnje. Sa djecom iz 27 osnovnih škola u Banjoj Luci radi samo jedan logoped. A, jedino aktivno Udruženje disleksičara u BiH smješteno je u Andrejevoj spavaćoj sobi.

Pogledajte prilog Anđelke Marković.