Mevludin Orić (49), rođen u selu Lehovići, opština Srebrenica, gdje je i živio prije rata, preživio je strijeljanje 14. jula 1995. godine na livadi u blizini škole u Orahovcu, kod Zvornika, koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS).

Nakon pada Srebrenice, 11. jula ‘95, krenuo je na “put spasa” ka slobodnoj teritoriji, kao i hiljade drugih srebreničkih muškaraca i dječaka.

“Pokušavao sam da pređem u Konjević-Polje. Tu su bile najveće blokade. Gotovo da je bio vojnik do vojnika. Pokušao sam uveče da pređem sa grupom od 13 ljudi, ali nisam uspio, zarobili su nas. Odveli su nas u Konjević-Polje, u magacin. Tu smo bili nekoliko sati, a nakon toga su nas odveli u Bratunac, pred školu ‘Vuk Karadžić’. Tada su nam rekli da idemo na razmjenu u Kladanj”, ispričao je Orić, koji danas sa porodicom živi u Ilijašu, kod Sarajeva.

U putu, kada su došli do Konjević-Polja, skrenuli su nadesno i tada je znao da ne idu prema Kladnju. Poznavao je, kako je kazao, taj teren.

“Kada smo došli u Drinjaču, rekli su nam da oborimo glave i da ne gledamo. Došli smo pred jednu školu i tada su nas odveli u sportsku salu. Oni su i dalje dovlačili ljude. Sala se napunila. Sjedili smo tako da su nam koljena udarala u bradu. Slagali su nas kao sardine. Prema mojoj procjeni, bilo je oko 2.000 ljudi”, rekao je Orić.

U sportskoj sali su bili i ljudi koji su imali preko 80 godina, ali i djeca od 14 godina. Prisjeća se da je bilo i onih koji su padali u nesvijest, ali tako što su samo obarali glavu na rame osobe koja je sjedila do njih, jer slobodnog prostora između ljudi nije bilo.

Orić kaže da je na mjestu zločina u Orahovcu vidio i tadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića.

“Nama se nije obraćao, gledao je po sali, s vrata. Smijao se i pričao sa jednim od njih. Otišao je. Nije prošlo ni 10-15 minuta, rekli su nam da se pripremamo i da idemo u logor Batković. Rekli su da izlazimo jedan po jedan, ali puzeći, bez ustajanja na noge”, ispričao je Orić.

Prisjeća se i da su im dali da popiju vode, a nakon toga su im vezali oči.

“Krenula je kolona. Otišla je jedna tura, druga, treća… Na kamion stane 11-12 ljudi. Znao sam gdje je Bijeljina i da treba sat vremena da kamion ode i da se vrati, a on se vratio za deset minuta. Tada sam rekao Harisu (amidžiću, op.a.) da ovo nije dobro. Rekao sam da se ne ide u Batković”, kazao je Orić.

Sjeća se i da je govorio da “brže puze da prije dođu do čaše vode”. Priča o najbližim koji su bili s njim u školi, i plače…

“Znao sam da će nas pobiti, ali nisam mogao da vjerujem da će pobiti toliki narod, i starca od 85 godina… Šta je on kriv, nije mogao ni držati pušku u rukama”, ponavlja Orić isto pitanje na koje nema odgovor ni nakon 24 godine.

– Egzekucija na livadi u blizini škole –

U kamionu se, nakon ukrcavanja, nisu vozili ni pet minuta. Stigli su na livadu gdje su cijeli dan vršene egzekucije bošnjačkih muškaraca.

“Rekli su nam da stanemo u stroj. Uzeo sam za ruku Aida (rođaka Harisa, kojeg su odmilja zvali Aid, op.a.). Njega je odmah pogodilo. Vidim mene ne pogađa, ništa nisam osjetio. Njega je pogodilo i stisnuo mi je ruku. Bacio sam se na stomak, a on je pao preko mene. Drhtao je ječao, a onda je umro”, prisjeća se Orić tog 14. jula kada je cijeli dan ležao, kako kaže, u “moru mrtvih ljudi”.

Dovezli su i drugi kamion ljudi, zatim i treći, i tako satima… Ubijali su i ubijali.

“Meci su zviždali oko mene. Tako su dovlačili, ne znam koliko vremena je prošlo. U jednom momentu sam čuo: ‘Eno ga bježi.’ I počeli su pucati. Kazali su: ‘Ubili smo ga.’ Samo životinja može cijeli dan biti na livadi i ubijati”, istakao je Orić.

Kada su shvatili da ima preživjelih, nastavio je priču Orić, naredili su da još jednom pucaju u glave već mrtvih srebreničkih muškaraca.

“Sam sebi sam rekao: ‘Gotovo je. Ali, i neka me ubiju, da se ne patim. Žedan sam, mravi me jedu…’ Čuo sam i mašine da rade. Oni su valjda već pripremali grobnicu. Razmišljao sam da, ako preživim, a počnu da guraju mrtve u zemlju, skočit ću da bježim jer neću živ u zemlju. Čuo sam pucnje. Čuo sam da prilazi meni. Zakačio je moju petu čizmom. Pucao je opet u Harisa i onog do mene i otišao dalje. Bio sam zažmirio i čekao metak. Tada sam pao u nesvijest”, prisjeća se Orić dana kada je mogao biti jedan od hiljada srebreničkih muškaraca čija tijela su u godinama kasnije pronađena ili se još traže njihove kosti.

Probudio se uveče. Osjetio je kišu: “Padalo je. Nisam znao ni gdje sam. Svjetla su bila upaljena. I dalje su dovlačili ljude…”

“Na kraju je jedan rekao: ‘Nema više.’ Ugasili su svjetla, upalili auta i otišli. Ležao sam još pet minuta jer sam mislio da im je to taktika. Nisam osjećao noge. Kada sam ustao i pogledao livadu, počeo sam vrištat’. Ne možeš sam sebe zaustavit’.”

Kaže kako nije bilo mjesta na livadi na kojem nije bilo tijela ubijenih.

Tada je vidio još jednog čovjeka koji ga je pitao da li je ranjen. Pomislio je da je jedan od vojnika ili da mu se priviđa. Taj čovjek se kretao.

“Krenuo sam prema njemu, ali nisam mogao stati, a da ne stanem na tijelo, krvi je bilo svuda. Bilo je klizavo. Morao sam ići četveronoške. Morao si stati na nešto, ili ruku ili nogu”, pojasnio je Orić.

Izlazak na slobodnu teritoriju

Čovjek kojem je Orić krenuo u susret zvao se Hurem Suljić. Tada su čuli još dvije osobe kako zovu u pomoć. Bili su ranjeni. Prišli su im, jednom su dali majicu da se pokrije, ali nisu im mogli drugačije pomoći.

“Nisam jeo pet dana, nisam kako treba pio ni vodu. Jedva sam stajao na nogama. Onaj što smo ga zagrnuli košuljom je rekao: ‘Bježite braćo.’ To mi je bilo najteže, krenuti i ostaviti ih”, ispričao je Orić.

Mevludin i Hurem šumom su stigli do Tuzle, izmičući često gotovo sigurnoj smrti. U putu su opet nailazili na zamke, ali preživjeli su. U Nezuk su došli 21. jula.

Strijeljanje su, osim njih dvojice, preživjele još dvije osobe. Ukupno četiri od više od 1.000.

Orić se danas bori za egzistenciju. Nema nikakvih primanja, ne radi u firmi. Zarađuje obavljajući teške fizičke poslove kako bi prehranio porodicu. Kao neko ko je preživio srebrenički genocid, kaže da nije imao nikakvu podršku države.

Svjedočenje u Haškom tribunalu

“Od 1995. do danas nikada ne mogu zaspat’ da ne mislim na to”, poručio je Orić u razgovoru za AA.

Mevludin Orić je svjedočio u Haškom tribunalu 2013. godine i na suđenju Zdravku Tolimiru, bivšem komandantu za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), koji je osuđen za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u toku kojeg je u julu 1995. godine ubijeno više hiljada Bošnjaka s područja Srebrenice, kao i za progon Bošnjaka s područja Srebrenice i Žepe. Drugostepena presuda je donesena početkom aprila 2015. godine.

Haški tribunal je bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića 2016. godine prvostepeno osudio na 40 godina zatvora, proglasivši ga krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. U optužnici Haškog tužilaštva se navodi i da su pripadnici VRS-a, pod vrhovnom komandom Karadžića, u Orahovcu 14. i 15. jula strijeljali oko 1.000, a ukupno, po zauzimanju Srebrenice 11. jula, više od 7.000 srebreničkih Bošnjaka.

Na tu presudu Karadžić je uložio žalbu, ali je to učinilo i Haško tužilaštvo, koje je tražilo da on bude proglašen krivim i za genocid u još šest opština i da bude osuđen na doživotni zatvor. Izricanje drugostepene presude je 20. marta u 14 sati.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/ iPad