Kada je nakon 907 dana provedenih u čak devet logora na prostoru Bosne i Hercegovine, ali i dijelovima Republike Hrvatske pred Novu 1996. godinu izašao na slobodu Irfan Ajanović je imao svega 56 kilograma.

U razgovoru za Anadoliju posljednji potpredsjednik Vijeća republika i pokrajina Skupštine SFRJ, zastupnik u Skupštini BiH nakon prvih demokratskih izbora, u periodu 1990.-1996. godine, te nakon toga zastupnik u šest uzastopnih mandata (1996.-2014.) u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Irfan Ajanović govorio je o preživjelim strahotama za vrijeme dana provedenih u logoru.

Upravo ovih dana naime, širom Bosne i Hercegovine obilježavaju se sjećanja na otvaranja logora, ali i njihova zatvaranja nakon godina djelovanja.

“U žepačkom logoru sam bio samo jedan dan. Zarobljen sam 30. juna 1993. godine zajedno sa pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine u Žepču i smješteni smo u hangare tvornice koja je proizvodila, odnosno prerađivala i pakovala cement, a bila je u okviru Nove trgovine u Žepču. Samo sam noćio u logoru na betonu, zajedno sa još gotovo 2.000 ili pripadnika Armije BiH ili civila. I moja majka je sa 76 godina tada bila zarobljena i bila u logoru na betonu. Sutradan su me prozvali, i Ivo Lozančić koji je bio komandant HVO brigade u Žepču me je predao četničkom komandantu Milanu Stankoviću koji je sadejstvovao zajedno sa HVO sa 17 tenkova koji su došli ispod Ozrena. Jednostavno pripadnici Armije BiH bili su prinuđeni da se predaju jer bi Žepče bilo tenkovskom paljbom potpuno sravnjeno. Noćio sam jednu noć, 30. juna 1993. i već sutra 1. jula prljav, umoran, iznemogao sam predat četničkim postrojbama, zvanično Vojsci Republike Srpske”, priča Ajanović.

Prebačen je tog dana u Teslić koji je tada bio pod kontrolom srpskih snaga gdje je proveo 51 dan.

“Tu su me istraživali istražitelji Jugoslavenske narodne armije (JNA) koji su sadejstvovali sa srpskim pobunjenicima. Odatle sam prebačen u Bosanski Novi, potom u Banju Luku, pa onda opet u Bosanski Novi. Poslije sam bio ranjen, pa sam bio u logorima na prostoru Republike Hrvatske, pa ponovo u Tunjicama u Banjoj Luci, potom u Doboju, Kotorskom… Dakle, u devet logora sam ukupno proveo 907 dana. Uvijek, svaki dan u samici, potpuno sam u pet-šest do sedam kvadrata. Oslobođen sam 30. decembra 1995. godine za Novu godinu 1996. godinu”, naveo je Ajanović.

Ističe da je zamijenjen zahvaljujući generalnu Mehmedu Alagiću koji je putem svoje Komisije za razmjenu zarobljenika učinio napore da bude razmijenjen zajedno sa pripadnicima Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet u Banjoj Luci.

“Tako sam otprilike nakon mjesec i po dana poslije Dejtonskog mirovnog sporazuma bio oslobođen. Zajedno sa drugim brojnim logorašima na prostoru BiH smo osnovali Savez logoraša u BiH čiji sam bio predsjednik u periodu od 1997. do 2001. godine”, istakao je Ajanović.

Fašizam nije pobijeđen

On ukazuje na 9. maj koji se proslavlja kao Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom, koji, kako smatra Ajanović, nije pobijeđen.

“U svim prilikama kažem da fašizam nije pobijeđen i da je fašizam fenomen koji u ljudskom rodu živi od iskona do sudnjega dana. Mi 9. maj kao bivši logoraši obilježavamo i kao Dan logoraša u BiH. U martu i aprilu su i dani kada su otvoreni logori širom Bosne i Hercegovine, pa između ostalog, i zatvoreni širom BiH. Jedan od njih je bio je i žepački logor koji je organizirao HVO zajedno sa pripadncima srpskih paravojnih postrojbi”, istakao je Ajanović.

Naveo je da se ne zna tačno koliko je ljudi bilo u logoru u Žepču, jer se nije moglo zapisati, jer za to nije bilo prilike, ali da se zna da ih je bilo preko 1.000.

“Jako puno ih je prebačeno u Mostar, odatle na otoke, između ostalog i Pag. Jako puno ih je ubijeno. Vodi se evidencija u Udruženju logoraša u Žepču da su ubijena 74 logoraša u žepačkom logoru”, naveo je Ajanović.

U razgovoru za Anadoliju istakao je da je i kao pravnik, a i kao zastupnik u ukupno sedam mandata od parlamenta bivše Jugoslavije, nakon završetka ratnih sukoba u BiH uvijek tražio u poslaničkim pitanjima da mu se daju odgovori zašto se ne procesuiraju optuženici za ratni zločin u logoru u Žepču.

“Optuženo ih je 16. Ja sam u Zenici dao svoju izjavu na 74 sitno kucane strane bez proreda. I ne samo ja, nego brojni drugi logoraši pred Haškim tribunalom, upravo prije svega stavljajući u prvi plan žepački logor. Nikada nisam dobio odgovore izuzev u samom početku gdje su mi odgovarajući iz Tužilaštva BiH rekli da je to u toku i da će se provesti. Niz drugih procedura, sa drugih prostora u BiH je provedeno i pravosnažno presuđeno, a Žepče kao Žepče stoji. I to što se ne procesuiraju optuženici za zločin u logoru u Žepču ja nazivam zločinom pravosuđa i zločinom pravnih i pravosudnih institucija nad istinom i nad pravdom”, zaključio je Ajanović.

Pravda nije zadovoljena

Ono što se dešavalo u logorima, stav je Ajanovića, konkretno u logoru u Žepču, je zločin nad logorašima, nevinim civilima prije svega.

“Ovo što se sada dešava je zločin nad pravdom i nad istinom. Mi nećemo moći doći do solucije, mi nećemo moći doći do modus vivendija, do života, suživota, do kohabitacije dok se ne utvrdi istina, na temelju istine pravda, a na pravdi konvencija da moramo zajedno živjeti kao što žive Francuzi i Nijemci jedni pored drugih, koji su kroz stoljeća ratovali na ovaj ili onaj način. Ovo što se sada dešava kada su logori u pitanju, ne samo žepački, ali Žepče je unikum, je paradigma bezobrazluka i nepravde, nesposobnosti pravosuđa ili smišljenog dogovora sa nekim faktorima između pravosuđa i nekih faktora da se nikada ne procesuiraju oni koji su optuženi za zločine u Žepču. Njih je 16, Ivo Lozančić je poginuo, međutim postoji niz drugih koji su optuženi, koji evo 20 i više godina nakon toga ne procesuiraju. To je nešto što zovem zločin nad pravdom, nad istinom”, zaključio je Ajanović.

Ajanović smatra da pravda nije zadovoljena. Naglašava da u borbi za pravdu “imamo niz udruženja, udruga u okviru nevladinog sektora koji rade veoma, veoma značajne poslove”.

“Prije svega mislim na Savez logoraša u BiH i Udruženje žrtava i svjedoka genocida. Po podacima koje imaju ta udruženja u okviru nevladinog sektora evidentirano je preko 8.000 nestalih. Kada se makar 8.000 nestalih nađu, to će biti makar jedan dio pravde. To će biti nešto što će zadovoljiti one koji su ostali bez svojih najmilijih. Međutim, jako puno je onih koji moraju biti procesuirani neovisno o tome ima li nestalih u tim logorima ili nema. Ne možemo doći do suživota, do kohabitacije, do onoga čemu stremimo, ne samo mi nego i naše okruženje i međunarodna zajednica dok se ne ustanovi istina i pravda. Trebat će po meni još decenije da se to uradi. Nažalost veoma sporo se to radi. Opstrukcije su i od faktora unutar BiH, unutar okruženja, ali i iz dijela međunarodne zajednice”, navodi Ajanović.

Ocjenjuje da se u posljednjih godinu – dvije u Srbiji dešavaju neki pomaci u smislu procesuiranja, u smislu ustanovljavanja istine i pravde prije svega zbog logora koji su bili na prostoru Srbije – Mitrovo Polje i Šljivovica.

“To su logori koje je organizovala država Srbija. Ona nije mogla biti po strani toga. Ne samo Srbija, nego i na prostoru Republike Hrvatske bilo je jako puno logora u kojima su bili zatočenici, uznici kako su ih nazivali, iz BiH, prije svega Bošnjaci. U logorima su bili pripadnici svih naroda u BiH, građana i ostalih, to govorim saglasno ustavnoj utemeljenosti svega toga. Najbrojniji logori su bili za Bošnjake. Procjene su otprilike da je 92 posto u logorima bilo Bošnjaka, šest posto Hrvata i oko dva posto Srba”, naveo je Ajanović.

Država bez zakona o bivšim logorašima

Istakao je da se zalaže, i moli sve one druge faktore koji su bitni, koji to mogu, da se istraže svi logori, za sve građane, za sve pripadnike svih naroda i građana. Samo tako, ocjenjuje Ajanović, možemo doći do istine.

“Sjećam se, tada sam bio i poslanik u Saveznoj skupštini u Beogradu, Saveznoj Skupštini Jugoslavije, a bio sam i poslanik u Skupštini BiH da je predsjednik Komisije za ljudska prava u UN-u dr. Šerif Basjuni došao na prostor BiH. Na prostoru BiH proveo je više od 20 dana i ustanovio 683 logora u kojima su bili u najvećem broju Bošnjaci, preko 90 posto. Ja sam poslije toga, to je bio mart 1993. godine, u junu zarobljen i bio do 1996. u logorima”, naveo je Ajanović.

Naglasio je da vjeruje da će Savez logoraša u BiH koji i sada djeluje i druge nevladine udruge i udruženja saglasno svojim programima, ciljevima i projektima uraditi ono što se od njih očekuje iako nemaju podršku vlasti. Ajanović navodi da upravo zbog toga što su nevladin sektor, nada se da će uz podršku nekih bitnih faktora iz međunarodne zajednice, kojima je stalo do istine, doći do relevantnih podataka o svemu i da će utjecati da se nađe još i onih 8.000 nestalih koji se vode i koje traži posebna državna komisija za nestale koja je ustanovljena i djeluje u Sarajevu.

“Mi smo još 1997.-1998. godine aktivno razmišljali o tome da se naspram svih drugih faktora, čimbenika, učesnika u odbrani i logoraši stave u zakon i da im se njihova prava naspram prava i obaveza utvrde u tom zakonu. Nikada nije usvojen. To je također, na neki način zločin prema preživjelim logorašima. Nikada nije usvojen poseban zakon ni na nivou BiH ni entiteta – zakon o pravima i obavezama logoraša. Šta se htjelo tim zakonom: da se ustanovi da su bili logoraši da bi njihova djeca, unuci bili upoznati sa istinom šta se dešavalo sa njihovom očevima, djedovima, pradjedovima da ne budu kriminalci nego da se zna da su logoraši i da su kao logoraši branili svoju zemlju, da su učinili one napore koji su činili”, naveo je Ajanović.

On je naglasio da je puno logoraša i da su veliki zahtjevi kada su u pitanju obeštećenja.

“Zašto obeštećenja: zato što su svi drugi faktori u odabrani i ratni vojni invalidi, što u potpunosti prihvatam, i veterani i borci u sve tri kategorije gledano po strukturama učesnika u sukobima u BiH razriješili svoja prava i to veoma značajno i kvalitetno i kroz stalna mjesečna novčana primanja”, istakao je Ajanović.

Bivši logoraši nisu riješili svoje probleme

Ocijenio je da logoraši nisu riješili ni jedan svoj problem. Logoraši su, smatra, na margini i bez pomoći međunarodne zajednice, “bez pomoći glasa, a i ovo o čemu sada govorimo je glas da i faktori u BiH i faktori izvan BiH učine napore da se razriješe prava i obaveze logoraša i to kroz zakonsku regulativu koja će postaviti sve ono što treba u okviru normativa koji su uokvireni u zakon”.

“Stalo se zbog toga što posebno u RS-u, ove tužbe logoraša smatraju tužbama i oslanjaju se na obligacioni zakon. Taj zakon ne može ući u opticaj. Ne može se niko oslanjati na njega. Rezolucija UN-a, Generalne skupštine iz decembra 2006. jasno je kazala da je to genocid, da je to zločin i da nema nikakvih obligacionih odnosa. Obligacioni odnosi su odnosi od trgovinsko-pravnog značaja između ljudi koji saobraćaju u poslovnom smislu. Ovdje ne mogu obligacioni odnosi i obligaciona prava biti osnov za presuđivanje. Međutim, tužilaštva, odbrane u RS-u se oslanjaju na obligacione odnose i traže velike takse od bivših logoraša, tužilaca koje ne mogu da se ostvare od tih ljudi jer ne mogu da ih plate. Postoji jedan zastoj”, naveo je Ajanović.

Istakao je da se bivši logoraši nadaju da će uz pomoć Međunarodnog suda razriješiti to u nivou pravosuđa BiH.

“Ne vjerujem da će biti brzo. Ali, siguran sam da će prava logoraša biti ostvarena saglasno presudama Međunarodnog suda. Presuda je iznad nacionalnih sudova i mislim da će to biti razriješeno tek u narednih pet-šest godina. Neće moći prije. Ali neka se razriješi za našu djecu, za naše unuke, neka se zapiše da smo bili u logorima. Neka se zapiše da smo bili u logorima jer smo bili bosnoljubi, jer smo bili patriote, jer smo branili BiH i jer smo i kao vojnici i kao civili bili u kazamatima”, zaključio je Ajanović, koji je član Glavnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA) i jedan od njenih osnivača.