Nekada jedna od problematičnih sredina, danas je primjer suživota i dobrih komšijskih odnosa. Naša ekipa posjetila je Bočinju i evo šta je zabilježila.

Ikona, krst, kandilo. Milan Petrović, Srbin povratnik u Bočinju, od kad se vratio u svoju kuću svake godine bez problema obilježava krsnu slavu, Lazarevu subotu.

“Fino, normalno živimo. Nemamo problema nikakvih. Oni žive svoj život, ja živim svoj. Lijepo se pozdravimo“, izjavio je povratnik Milan Petrović.

Poštovaocima, kako kažu, tradicionalnog islama upravo vjera nalaže da sa komšijama postupaju ljudski.

“Mi živimo šerijatski sa našim komšijama, a to znači da nema nikakvog straha da ću ja zadirati u njihovu privatnost. Niti da ću zadrijeti u njihovu privatnu svojinu. Što se mene tiče, mogu svoje auto uvijek ostaviti otključano“, rekao je zamjenik predsjednika Savjeta MZ Bočinja Enes Imamović.

Intenzivnog druženja nema. Međutim, kad se nađu u nevolji, komšija prvi dolazi u pomoć. Tako je bilo i za vrijeme poplava.

“Oni su nam prvi donijeli paketa, vode, donosili su nam hrane. Nemamo mi protiv njih riječi kad su ljudi bili za nas svaka im čast”, kazala je Paraskeva Lukić.

Baki Paraskevi najveću muku predstavlja penzija od 200 KM s kojom mjesec dana moraju preživjeti ona i muž. I komšija Imamović kaže da u Bočinju niko nikada nije došao da ponudi posao i da je ekonomski razvija. Ovo mjesto kaže najčešće se spominje kao stjecište potencijalnih terorista.

“Sve što ljudi o nama govore, oni barataju sa poluinformacijama. Ja uvijek nastojim da dokažem novinarima i drugim ljudima da me ne razlikuju od drugih Bošnjaka“, rekao je zamjenik predsjednika Savjeta MZ Bočinja Enes Imamović.

Imamović, kaže, ne razumije pojam vehabija. Za njega izgled ne predstavlja ništa, osim držanja do vjerskih načela.

Pogledajte prilog Anđelke Marković.