Samo nekoliko dana nakon što mu je pobijena porodica, Amir Reko, komandant 43. drinske brigade u Goraždu, spašava je 40 Srba iz goraždanskog sela Bučje.

Priča o ljudskosti  počinje putem u opkoljeno Goražde na kojem je Reko pratio njegov kolega oficir JNA, rizikujući i svoj život. Dvadesetak godina kasnije oni su primjer da je plemenitost moguća i u brutalnom ratu kakav je preživjela naša zemlja.

Amir Reko i Dragan Simić prije rata bili su oficiri JNA, zajedno služili u Pljevljima i družili se. Kada je Reko zatražio od Simića da mu pomogne da dođe do Goražda gdje su srpske snage opkolike i selo u kojem se nalazila njegova porodica, Simić nije oklijevao. Te ratne 1992. godine rastali su se upravo na jednom mostu, nakon tri dana puta i prepreka.

Nakon sati pregovaranja Reko je, ipak, pušten da prođe kao profesionalni vojnik u Goraždu. Tu je ubrzo postavljen za komandira brigade. U međuvremenu doznaje da je njegova porodica u selu Gudelj pobijena i zapaljena. Naređenju koje je došlo pet dana kasnije, da očisti selo Bučje od Srba, odbija se povinovati. Uz ostale spašena je i porodica Čarapić.

Dvadesetak godina nakon rata, u Goraždu su ponovo i Amir i Dragan i Milivoje. Došli su se pokloniti žrtvama koje ljudskost nije uspjela spasiti, na mezarje Rekine porodice. Milvoje danas živi u Crnoj Gori, Amir se nakon godina u Danskoj skrasio u Sarajevu. “Iako se odbijući naređenje našao u nemilosti tadašnjih vlasti, sve bi ponovio”, tvrdi Reko.

Ostati čovjek unatoč svemu spona je koja veže ove ljude. Vrijedno svjedočanstvo kako je ljudskost i plemenitost moguća i u brutalnom ratu kakav je preživjela BiH.

Više u prilogu Tine Jelin-Dizdar.