Njemačka ministrica odbrane predlaže da „sigurnu zonu“ na sjeveru Sirije kontrolišu međunarodne snage. Ali slične zone i Plavi šljemovi nisu spriječili genocid u Srebrenici i Ruandi sredinom devedesetih.
Njemačka ministrica odbrane Anegret Kramp-Karenbauer je u intervjuu za DW predložila takozvanu „sigurnu zonu“ na sjeveru Sirije gdje bi bezbjednost garantovale međunarodne snage. Njen iznenađujući prijedlog je postao predmet kontroverznih diskusija u Njemačkoj.
Dok ni u samom Berlinu nema jedinstvenog stava, drugi igrači na sjeveru Sirije dovode stvari pred svršen čin.
U Sočiju su ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan dogovorili produžetak prekida vatre i zajedničke patrole u pojasu širokom 30 kilometara u koji su na sjeveru Sirije ušli turski vojnici. Od početka sirijskog konflikta, Turska traži formiranje zaštitne zone duž granice sa planom da tu naseli milione sirijskih izbjeglica koje su trenutno u Turskoj.
Zone koje se nazivaju „sigurnim“, „bezbjednosnim“ ili „tampon-zonama“ nisu nov koncept, ali takav pristup do sada nije uvijek bio krunisan uspjehom.
Tampon-zone u bliskoistočnom sukobu
Stravična iskustva iz Drugog svjetskog rata dovela su do toga da Ujedinjene nacije predlože mjere za zaštitu civilnog stanovništva u ratnim sukobima. Najprije je Savjet bezbjednosti 1948. poslao posmatrače u zonu sukoba, nakon prvog oružanog konflikta između Izraela sa jedne i Palestinaca i više arapskih država sa druge strane.
Formiranje tampon-zone uslovljeno je, kao i u kasnijim sukobima, primirjem. „Prvobitni koncept slanja Plavih šljemova nije bio suprotstavljanje invaziji već razdvajanje zaraćenih strana nakon sklopljenog primirja i formiranje zone bezbjednosti“, kaže za DW Kristijan Tomušat, profesor međunarodnog prava.
Plavi šljemovi su bili opremljeni samo ličnim naoružanjem koje je služilo samoodrbrani.
Zaštitne zone su od devedesetih primjenjivane i izvan nadležnosti UN. SAD, Velika Britanija i Francuska su 1991. ustanovile zonu zabrane letova iznad sjevernog Iraka i potkrepile to redovnim borbenim letovima u toj zoni. Poslije okončanja Prvog zalivskog rata, ova mjera je trebalo da posluži zaštiti kurdskog i šiitskog stanovništva od režima Sadama Huseina.
Na početku je operacija pokrenuta bez mandata UN, tek kasnije je počela koordinacija sa svjetskom organizacijom. Zabrana letova je proširena na južni dio Iraka gdje je služila zaštiti šiitskog stanovništva.
Genocid u Srebrenici
Za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mandat Savjeta bezbjednosti je 1993. dodijeljen za UN Protection Force poznatije kao Unprofor. Plavi šljemovi je trebalo da zaštite bosanske muslimane od srpskih napada, kao i da raspodijele humanitarnu pomoć.
Mada je dosta ljudi našlo utočište u sigurnim zonama, nade koje su polagane u ovaj koncept su se izjalovile. Jer, upravo u jednoj ovakvoj zoni desio se jedan od najvećih masakara poslije Drugog svjetskog rata.
Jula 1995. su srpske trupe pod komandom Ratka Mladića zauzele Srebrenicu i tamo ubile više od 7.000 dječaka i muškaraca.
Od tada je Srebrenica simbol debakla koncepta zaštite ljudi u ratu koji je stvorila međunarodna zajednica. „Genocid naočigled UN“, kaže profesor Tomušat.
Mandat Unprofora je, podsjeća on, bio veoma strogo određen. Plavi šljemovi su mogli da kontrolišu samo već dogovoreno primirje, ali nisu bili ovlašćeni da se vojno suprotstave onima koji su planirali i sprovodili napade.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
