Kolumna magazina Süddeutsche Zeitung: "Nacionalističke laži nisu literatura"

Vijesti 31. okt 201915:42 > 15:59
N1

"Oni koji brane Handkea vuku historijsko znanje u sumnju i njeguju neznanje. Svako ko tvrdi da nije pročitao Handkeovo negiranje, također negira", navodi se u novom tekstu Suddeutsche Zeitunga.

Naime, u kolumni Jagode Marinić koju objavljuje Suddeutsche Zeitung, autorica teksta se osvrće na navode da je ovogodišnji Nobelovac “negirao ratne zločine”.

“Gdje je Handke navodno negirao zločine? Gdje u tekstu?”, pitaju oni koji ga brane. Svi koji tvrde da nisu pročitali negiranje činjenica koje su u međuvremenu utvrđene u Handkeovim tekstovima o Jugoslaviji u 2019. Godini, također negiraju. Prije svih, Komitet za Nobelovu nagradu. Zašto takav neuspjeh snage kritičkog prosuđivanja u vremenima kada je revizionizam historije postao ozbiljna opasnost?

Ko god naivno poput Handkea pita za Handkeove historijske zablude sigurno je propustio suđenja pred Haškim tribunalom za ratne zločine. Svako ko misli da Handkeovi tekstovi nude materijal za ponovnu diskusiju o raspodjeli krivice na Balkanu propustio je sahranu Franje Tuđmana, na kojoj jedva da je bio prisutan ijedan šef zaopadnih država. Žrtve se bore za priznavanje činjenica do danas. Priča o ratovima još uvijek se piše na licu mjesta. Naročito u feljtonima se Handkeova strateška izokretanja ne smiju interpretirati kao poezija ili kritika medija.

Možda su u to vrijeme Handkeovi tekstovi o Jugoslaviji bili intelektualni poticaj za sumnjanje za neke čitatelje. Ali kako to danas djeluje? Kako to funkcionira, s obzirom na utvrđene činjenice? Umjesto da te činjenice uzmu u obzir, autori poput Eugena Ruge radije sumnjaju u istinitost činjenica u govoru Saše Stanišića pri primanju nagrade za literarno djelo. Ili u sposobnost čitanja kritičara Handkea. Kakva je to privilegija koja dopušta nekome da iz najbolje njegovanog neznanja može da dovede u sumnju znanje drugih?

U međuvremenu, Švedska akademija istražuje intervju s Handkeom koji je objavljen 2011. u časopisu Ketzerbriefe koji se sada pojavio. Handke danas demantuje izjave date u njemu.

Pritom je dovoljno pročitati tekst „Pravda za Srbiju“ koji se pojavio 1996. u Süddeutsche Zeitung, a kasnije ga je izdao Suhrkamp.

U ovom tekstu Handke piše o iscrpljenim zatvorenicima: na ratnim slikama oni “pred objektivima i glupim glavama međunarodnih izvještača koji od njih to i traže, upučuju ih i insceniraju (Hej, druže …) zauzimaju tražene poze mučenika.” Ratne žrtve kao dobrovoljni glumci za režirane scene za zapadnih novinara.

Kasnije se u tekstu Handke pita: “Da li je dokazano da su dva napada na Markale, tržnicu Sarajeva, zaista bili zločin bosanskih Srba (…)?”

Možda su 1996. Godine oni koji Handkea nesumnjivo brane ovo navodno naivno pitanje pročitali kao potragu za pravdom. Ali šta su njegovi branioci učinili od tada da bi kontekstualizirali odlomak o masakru na Markalama? Možda ga stavili u kontekst nacionalističkih narativa ratnih zločinaca?

Advokati ratnog zločinca Ratka Mladića su na sudu tvrdili da su masakri na Markalama bili inscinirane scene Bošnjaka. Bosanski muslimani su se navodno sami masakrirali kako bi prikazali Srbe kao počinioce. Nevinost nasilnika – to je implikacija koja stoji iza Handkeovih pitanja. Njegovi tekstovi su puni takvih zaokretanja između počinitelja i žrtve, te zbog toga „Majke Srebrenice“ zahtijevaju da se povuče nagrada za Handkea.

Zašto još uvijek ne postoji komentarisano izdanje njegovih tekstova? Onaj ko odbaci Handkeova pitanja kao ‘naivnost’, umanjuju opasnost posljedica relativizacije ‘etničkog čišćenja’ nad hiljadama Bosanskih Muslimana između 1992. i 1995. Godine u Handkeovim tekstovima.

Čak bi i arhitekti genocida poput Radovana Karadžića su, prema Handkeu u njegovim tekstovima, predstavljeni jednostrano od strane Zapada. Sijanje sumnje je strateško sredstvo za negiranje genocida.

Nakon pitanja Markala, Handke postavlja “pitanje parazita”: “Kako je to zapravo bilo sa Dubrovnikom?” Da li je u ranu zimu 1991. mali stari divni gradićak zapravo bombardovan i ispucan? ” Samo 6. decembra 1991. godine je jugoslavenska vojska je na stari grad Dubrovnik ispalila 600 granata. Ukupno je poginulo 114 civila i 200 vojnika. Napad se smatra ratnim zločinom, jer su napadnuti čisto civilni objekti i mete.

‘Pravda za Srbiju’ je također objavljena u januaru 1996. Godine u srpskom listu Intervju. Internetska arhiva Yugopapir, specijalizirana za Jugoslaviju, sadrži stranice tih novina. Ovdje se glasio naslov njegovog teksta: “U svijetu velike laži”. U podnaslovu je stajalo: “Ljetne festivalske igre u Dubrovniku”. Sve samo režirano! Handke, koji se znao požaliti na pogrešne prezentacije u novinama, nije se žalio na ovaj podnaslov, ako ga čak i nije upravo tako predao.

Literatura nije instrument za korist nacionalističkim lažima

Bilo je i protesta iz Srbije. Handkeov poetični jezik naročito je osjetila srpska dramaturginja Biljana Srbljanović. Handke ju je 2007. u časopisu Profil nazvao “kurva zapada”. Prije toga se ona prisjetila srpskih žrtava Miloševićevog režima. Za Handkea je, međutim, njegovo izručenje bilo “vječna sramota za Srbiju”.

Kada je upitan za izjavu Srbljanović da bi Handke trebao da učestvuje u kontra skupu sa pištaljkom umjesto što prisustvuje Miloševićevoj sahrani, Handke je rekao: “Ma, trebala bi staviti svoju pištu…” – vjerovatno na isto mjesto gdje je Handke već želio da stavi novinare iz Sarajeva.

Oni koji brane Handkea vole tvrditi da njegovi kritičari nisu čitali njegove tekstove. Konkretno, kritičari s kvačicama u imenu su pogođeni. Ako bio se ovo shvatilo ozbiljno, onda nebi mislioci koji su rodom iz Njemačke u budućnosti više mogli objektivno komentirati Njemačku, jer su previše pod utjecajem porijekla.

Za Handkea je sve ono što u njegovom smislu ne odgovara na pitanje krivice inscenirano. Ali u 2019. godini postoje utvrđene činjenice. Književnost nije instrument za korist nacionalističkim lažima. Može biti ta je privatna stvar to ako ode na sahranu ratnog zločinca. Ali tekstovi koji relativiziraju i negiraju ratne zločine utiču na svakoga. Nobelova nagrada ne bi trebala nagrađivati sumnju u historijske činjenice, čak i ako se ona može naći samo u jednom redu teksta, navodi se u kolumni Jagode Marinić.

Originalni tekst pročitajte na linku OVDJE.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad