Nekoliko stotina mještana Općine Hadžići prisustvovali su dženazi i ukopu 12 ubijenih Hadžićana, koji su 1992. godine krenuli put Igmana kako bi stigli do slobodne teritorije. To se nije dogodilo. Upali su u zasjedu. Surovo ubijeni. Noge su im, kako kažu u Institutu za nestale, bile vezane kajiševima, a ruke žicama. Potom su strijeljani. Njihovi posmrtni ostaci pronaženi su ove godine u masovnoj grobnici na Igmanu. Za ovaj zločin još niko nije procesuiran.
Porodice ih se sjećaju – kao na slikama. Mladi, nasmijani, puni života. Danas se, 27 godina nakon, 12 prijatelja, prvih komšija, vraćaju kućama. U tabutima.
Suze nije mogla sakriti ni Jasmina. Tražila je supruga Ferida godinama, kaže. Lično. Prevrnula svaki kamen. Obišla svako drvo na Igmanu.
“Ja sam živjela u jednoj nadi, koju nikad nisam gubila, do onog trenutka kada su tijela otkopana na Golom brdu, tu sam sjedila i čekala koliko će izbrojati tijela i molila Boga da budu svi zajedno. Eto danas se oni kopaju, 15. novembar, a meni će sutra biti godišnjica kada sam razmijenjena nakon sedam i po mjeseci kada sam dočekala novu svjetlost, novo rođenje, novu slobodu, susret sa svojom kćerkom”, kazala je Jasmina.
Almir Nuhanović je u 24. godini krenuo put slobodne teritorije s kojeg se nikada nije vratio. Majka Mulija godinama ga sanja. Dolazi u bijeloj potkošulji i preskače živu ogradu ispred kuće.
Upravo su preko ograde sugrađani prenijeli tabut s Almirovim posmrtnim ostacima. Donijeli ga majci. Spustili na stol posut laticama ruža.
Mulija je dočekala. No, mnoge žene nisu. Za više od 70 Hadžićana se i danas traga. Iz Udruženje za nestale i zarobljene ove Općine, ne odustaju. Uključeni su u svaku potragu, ispituju lično svaku naznaku. Jer i oni sanjaju dan, kada će moći ukopati svoje članove porodice. Jedan od nestalih je i Feridin brat.
“A da nesreća bude veća ja sam izgubila prije rata brata u saobraćajnoj nesreći, oca su mi ubili na pragu, kada su bacili bombu, dakle ja sam na prečac, izgubila njih dvojicu, a majku je potom pokosio infarkt”, ispričala je Ferida Nišić.
“Izgubila sam ih četvero, od gubitka zeta pa sestre, od kojih mi je ostalo dvoje djece, mama i brat od 33 godine su crkli, u vrlo kratkom vremenu, kažem crkli jako ružan naziv, ali prestali su jesti, piti za nepunu godinu dana su od te silne tragedije i boli, preselili”, dodala je Mevlida Hadžihasanagić, predsjednica Udruženja.
Došli su po njih. Odveli ih ispred kućnih pragova. Otrgli iz zagrljaja njihovim supruga, djece.
“I najžalosnije u svemu ovome, želio bih da naglasim to, javno prozivam i međunarodnu zajednicu i sudove naše, da niko, za ovaj zločin do danas nije pozvan ni procesuiran što znači da neko amnestira i podržava zločine, to moram i Evropi da kažem, srami se, da se neće da kaže u 21. vijeku, ko je ovo uradio?!”, poručio je Dževad Musić, predsjednik Mjesne zajednice Donji Hadžići.
No, članovi porodica imaju sumnje. Ne žele ih otkrivati. Kažu, to je posao za Tužilaštvo. Ali vrijeme koje je ključni faktor prolazi. Umiru svjedoci, umiru mogući osumnjičeni, umiru majke i očevi koji čekaju. Njih još 74. nestalih.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
