Akademiju Scenskih umjetnosti, gošća nove emisije “Izvan okvira”, poznata bh. redateljica Aida Begić upisala je zbog teatra. Zamišljala je sebe kako režira pozorišne predstave i kako, zapravo, živi teatar.

U međuvremenu se zaljubila u filmske vježbe kao studentica, a stiglo je i razočarenje u teatarsku produkciju. Odluka da se profilira u svijetu filma, pokazala se dobrom, što su potvrdila kasnije i brojna priznanja koje je za svoje filmove Begić dobila širom svijeta. Od “Prvog smrnot iskustva” preko “Snijega” sve do filma “Ne ostavljaj me” ova filmska redateljica etablirala se u prepoznatljivo ime unutar bh. filmske lepeze.

“Godine 1993. upisala sam Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, najgore godine tokom opsade grada. Moji roditelji su bili očajni jer sam trebala da idem na akademiju, da studiram, ali kasnije su shvatili da je to važno za moje psihičko zdravlje. Ta akademija mi je davala smisao. Koliko god je bilo čudno tokom opsade čitati sve te teorije filma tokom dana opsade, s druge strane pomoglo mi je da pronađem smisao, da opstanem u duhovnom smislu. To iskustvo je bilo posebno”, kazala je Aida Begić u uvodnom dijelu razgovora s Nikolom Vučićem na N1 televiziji.

“Bilo nam je često toliko hladno da smo stajali, stojeći gledali projekciju i cupkali u mjestu. To iskustvo gledanja filma u nenormalnim uvjetima pokazalo mi je koliko je umjetnost važna, da je umjetnost primarna ljudska potreba. Tokom opsade sam shvatila da i kada nemaš ni hrane, ni vode, ni odjeće, kultura ti vraća dostojanstvo kao ljudskom biću”, prisjeća se Aida postavljajući pitanje kako bi, zapravo, izgledao svijet bez umjetnosti.

Duhovni put: “Nisam se pokrila zbog trenda!”

Osim što je u svijetu filmske industrije u počecima nailazila na predrasude i stereotipe tokom rukovođenja filmskim setom zbog toga što je žena, Begić je u nekim situacijama bila “s rezervom” posmatrana i zbog svoje odluke da se pokrije, odnosno prigrli hidžab kao dio vlastitog identiteta. Njezin izbor da se pokrije naišao je na negativne reakcije i među njezinim najbližim članovima porodice. Kako tvrdi, svi su bili protiv toga:

“Nisam se pokrila zbog trenda buđenja vjerskih i nacionalnih osjećanja. Naprotiv. Tragajući za odgovorima o smislu i o blizini smrti kojoj sam svakodnevno bila izložena, došla sam do islama kao svog izbora, premda nisam odgajana u tom duhu. Prošla sam razne druge opcije. Zbog moje odluke i roditelji mojih roditelja su bili očajni. Pokrila sam se da bih bila slobodna, uvijek mi je bilo čudno stajalište da se ne spaja marama sa slobodom. Pokrila sam se da bih se oslobodila okova ega i materijalnog svijeta. Moj izbor i moj put ka tome bio je da bih bila što slobodnija. A i sama umjetnost je slavljenje stvaranja”, kazala je Begić govoreći “Izvan okvira” na N1 televiziji evocirajući pritom uspomene na početke svog duhovnog puta. Režirala je – kaže – i sa maramom i bez marame, te je u obe životne situacije nailazila na predrasude, ali i na stid drugih ljudi.

“Atmosfera rada se promijenila. Na Balkanu je ranije dominirao mačo-balkanski oblik režije, rekla bih, balkanoidni pristup, gdje redatelj mora biti muškarac koji uvodi strahovladu. Nisam željela ići u tom pravcu. Ali sa ženama se senzibilitet rada promijenio, pa su sad I muške kolege mnogo drugačije. Taj trend je iza nas”, kazavši da je studirala sa poznatom bh. redateljicom Jasmilom Žbanić s kojom je često bila u raspravama koje su, tvrdi, znale biti žučne, ali da je takva vrsta odrastanja bez rivaliteta bila veoma korisna.

Iznenađujući uspjeh “Snijega”

Bosanskohercegovački igrani film “Snijeg” snimljen je 2008. godine, također u režiji Aide Begić. Ovo je bio njen dugometražni prvijenac koji se prikazivao na 61. Kanskom filmskom festivalu u programu Sedmica međunarodne kritike i osvojio je nagradu programa. Film je 2008. bio bosanskohercegovački kandidat na 81. dodjeli “Oskara” u kategoriji za najbolji strani film.

“Nisam mogla ni sanjati da će Snijeg tako odjeknuti. Bila je to priča o poslijeratnom selu u Bosni. Mislila sam da to ovdje nikog više ne interesuje. Taj film ima svoju nevjerovatnu putanju. Proces rada bio je jako težak, prije svega da se projekt finansira. U međuvremenu rodila sam kćerku koja je imala osam mjeseci dok se snimao film. Bio je to mukotrpan proces. Sjećam se u Kanu da su ljudi plakali nakon projekcije filma, a jedan mladi glumac rekao mi je kako je prepoiznao porodične paterne u tom filmu koje su ga prisjetile na djetinjstvo”, kazala je Begić koja je za ovaj film dobila brojne nagrade.

Uz “Snijeg” njezini drugi autorski filmovi naišli su na odjek u javnosti, ali i zapaženo kod kritičara. Tako je i zadnji film “Ne ostavljaj me” po odluci Udruženja filmskih radnika BiH bio 2018. kandidiran za nagradu Oscar Američke akademije. “Ne ostavljaj me” filmska je priča o traganju, boli i prijateljstvu sirijske siročadi Ise, Ahmeda i Muateza, koji u čarobnom, mitskom gradu Urfi, tragajući za razrješenjem trauma iz prošlosti prolaze put od destrukcije i netrpeljivosti do smisla i ljubavi.

“Možda smo prerano napravili taj film. Čini mi se da tad još niko nije bio siguran šta će sa izbjeglicama i ratom, kao što ne znaju ni danas. Ni politički se mnoge zemlje nisu odredile o stavu koji treba da zauzmu. (…) Pokušavali smo da se probijemo na evropsko tržište. Prije svega, film je nastao potpuno kao neovisan u nevladinom sektoru, bez državnih sredstava. Ja sam željela napraviti nešto za djecu; povezali smo se s jednom organizacijom koja je radila sa siročadi. Željeli smo prikazati da su to djeca kao i sva druga, a da je najveća katastrofa svakod rata zapravo patnja nedužnih ljudi”, rekla je autorica govoreći da je bilo logično i prirodno da se iz Bosne i Hercegovine čuje glas protiv rata, te da bismo baš mi trebali biti prvi koji ćemo antiratno djelovati.

Optužba za turkofiliju

Kandidaturu ovog filma za nagradu Oscar pojedine javne ličnosti iz Bosne i Hercegovine, poput glumca Slavena Knezovića, smatrali su skandaloznom. Knezović se u rujnu prošle godine oštro obrušio na ovu kandidaturu strukovnog udruženja, nazvavši organizaciju turkofilnom, a članove komisije diletantima.

“Ljudi ne pogledaju film pa ne znaju uopšte o čemu govore. Film nije rađen na turskom jeziku. Ja sam pokrivena, snimam u Turskoj pa se to odmah stavlja u koš neke pretpostavke i paranoje. Turska je ogromna zemlja gdje postoje različite političke opcije i reducirati bilo koji dio svijeta odlika je neznanja i nepoznavanja okolnosti, ljudi i kompleksnosti situacija koje se dešavaju u tim dijelovima svijeta. Ja, kada sam razmišljala o ovoj temi i Siriji, imala sam u glavi ISIL. Za mene je to bila jedina slika Sirije. A onda kada sam došla, upoznala te ljude, shvatila sam da je Sirija bila jako slična Jugoslaviji. Ljudi su živjeli u velikoj ljubavi, a onda nekoliko godina nakon što je rat počeo – vidiš kako se sve počelo odvajati, etnički prije svega”, kazala je Begić.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad