U Crnoj Gori nije posredi pitanje vjerskih sloboda, već jedno praktično, a drugo emotivno pitanje, kaže za RSE Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik hrvatskih medija iz Rima i sveučilišni profesor povodom tenzija oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Bešker ističe da se Srpska pravoslavna crkva (SPC) u Crnoj Gori poima među njezinim pristašama i u Srbiji kao srpska državna crkva. „A Milo Đukanović na to također gleda kao da je to srpska državna crkva. Znači, agentura druge države u njegovoj državi.“

Bešker podsjeća na rimsku poslovicu „summum ius, summa iniuria“, odnosno da se može sa vrhunskim pravnim instrumentom donijeti vrhunska nepravda.

„Crna Gora se, da bi osigurala svoju državnost, morala na svaki način postaviti prema Srbiji kao prema stranome tijelu. I ovo što se sada događa u Crnoj Gori je posljedica te politike koja na neki način kontradicira onome istom što je crnogorsko rukovodstvo govorilo početkom 90-ih godina. Znači, kada je bila parola o dva oka u istoj glavi. Nije prošlo mnogo vremena da se ta paradigma s dva oka promijenila u drugu paradigmu. Jer, i jedna i druga je bila u funkciji državnih interesa, a ne u funkciji pravde, bilo ljudske, bilo Božije”, ističe Bešker.

Po njegovom mišljenju, optimalno rješenje bi bila autonomija Mitropolije crnogorsko-primorske (SPC) koja bi u tom slučaju birala i arhiepiskopa iz svojih redova.

Suština spora da li je Crna Gora rezervna srpska zemlja ili samosvojna

RSE: Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori i dalje izaziva velike tenzije, kako u samoj Crnoj Gori tako i u odnosima između Srbije i Crne Gore. Skoro svaki dan protestuju pristalice Srpske pravoslavne crkve. Predsjednik Milo Đukanović je rekao da nema odustajanja od ovog akta poručivši okupljenima: „Ne dozvolite da se vaša vjerska sloboda zloupotrebljava na način na koji se ovih dana zloupotrebljava da bi se srušila Crna Gora. Ne dozvolite da budete dio tog ludačkog pokreta“. Mnogi su mu zamjerili zbog ove izjave. S druge strane, iz Srbije stižu veoma žestoke kritike da se ukida srpstvo u Crnoj Gori. Da li ste očekivali da će ovaj zakon izazvati tolike polemike?

Bešker: Da će biti polemika očekivao sam. Da će one ovoliko trajati mogao sam pretpostaviti. Ono što ne mogu pretpostaviti ni ovoga časa je kako će sve to skupa završiti. Naime, da se ne zavaravamo. Nije zaista prosrijedi pitanje vjerskih sloboda, vjerske organizacije, i tako dalje. Posrijedi su dva pitanja. Jedno praktičko, drugo emotivno. Praktično pitanje se tiče državnosti je li Crna Gora jedna od rezervnih srpskih zemalja ili je Crna Gora nešto sasvim drugo, nešto sasvim svoje kao, recimo, Slovenija, Bugarska ili Estonija.

S druge strane je emotivni dio toga pitanja, tj. osjećaja da se ‘čupa komad vlastitoga mesa‘ kao što se to ponekad događa među našim etničkim skupinama na Balkanu. I tu se ponašamo iracionalno, ako bolje pogledamo, je l‘? Kao što nam pokazuje slučaj Kosova, kao što nam pokazuju neki drugi slučajevi gdje se završavalo u ratovima, krvoprolićima. Nadajmo se da ovaj put tog neće biti, da nekadašnja ‚dva oka u glavi‘ neće biti baš toliko razroka.

Sveti Sava znao da država nije dovršena bez crkve

Naravno da je ključno pitanje unutar svega toga pitanje državne vlasti i funkcioniranja crkve kao, što su neki rekli, ideološkog aparata države. To nije izmišljotina marksista, niti izmišljotina XX stoljeća. Inače, Rastko Nemanjić, odnosno Sveti Sava ne bi odvajao crkvu (prije 800 godina – D.Š.) i ne bi se bio toliko potrudio oko stjecanja autokefalnosti Srpske crkve da nije bio svjestan da funkcioniranje države nije do kraja dovršeno ako ne postoji i državna crkva. To se i dan danas događa u svijetu gdje funkcioniraju pravoslavne ckve. Pogledajmo slučaj Ukrajine. O tome je tu zapravo riječ. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori se poima među njezinim pristašama i u Srbiji kao srpska državna crkva. A Milo Đukanović to također gleda upravo kao da je to srpska državna crkva. Znači, agentura druge države u njegovoj državi.

Posebnost zetskog narečja

RSE: Dakle, onda nije riječ samo o pitanju pravnog statusa crkvene imovine, kako je rečeno prilikom donošenja ovog zakona. I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja. Dakle, Crna Gora je na referendumu 2006. obnovila svoju državnost u političkom smislu koju je imala i u XIX vijeku. Međutim, na kulturnom i vjerskom planu većina pravoslavaca u Crnoj Gori ističe da govore srpski jezik, odnosno da su sljedbenici Srpske pravoslavne crkve. Dakle, da li ovim crnogorski establišment pokušava da ojača svoju državnost i na kulturnom i vjerskom, odnosno spiritualnom planu?

Bešker: Spritualnog tu ima vrlo malo. Ili ništa. Riječ je, po mom mišljenju barem, o jačanju državnosti i njezinih elemenata. Kad kažem da ima i ovaj emotivni dio, nemojmo zaboraviti da je insistiranje na crnogorskoj posebnosti bilo naglašeno i izvan redova Crnogorske pravoslavne crkve i prije toga. Sjetimo se Nikčevićeve (Vojislav) borbe za crnogorski jezik, sjetimo se zapravo ponovnog buđenja naglašavanja zetskoga narječja koje ne spada u štokavske govore i s te strane je izdvojeno izvan onoga što smo nekad zvali srpsko-hrvatskim.

Nemojte zaboraviti da je pokojni Dubravko Škiljan rekao da će se srpskohrvatski jezik ili hrvatskosrpski, kako je on govorio, raspasti tek onoga časa kada se iz njega izvuče crnogorski. Jer sa Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, svima koji koriste standarde bazirane na novoštokavskom ili, kako bih rekao, istočnohercegovačkom narječju, tu su problemi malo veći. Naravno, nisu tako veliki kao sa čakavskim i kajkavskim u hrvatskom, ali da ne odemo od glavne teme. U Crnoj Gori, međutim, dosta je jasno da je zetsko narječje izdvojeno. Da ono ne pripada takozvanim štokavskim narječjima i samim time insistiranje na tome je bilo, također, insistiranje na posebnosti Crne Gore i Crnogoraca.

Religija – glavna spona između Srba i Crnogoraca

Upravo zbog toga je najvažniji spoj između tih dviju nacija – kako ih ja vidim što ne znači da moja riječ mora biti zadnja – bio ovaj religijski. Ne govorim vjerski, jer vjera bi izvana trebala biti ista – kršćanska, je li? Ona je ista delimitirana istim Očenašem. I opet se vraćam na to da je tu crkva viđena kao neka vrsta državnog ideološkog aparata. Ako smijem samo nešto dodati, to jest specifično manje više za melkitske, znači za pravoslavne crkve. Ali mi imamo situaciju na Balkanu da se i neke mjesne katoličke crkve ponašaju gotovo po istome ključu – dakle da poistovjećuju konfesionalnu pripadnost, sa konkretno hrvatskom nacionalnom pripadnošću. Unatoč tome što su unutar same crkve njihovi dostojnici govorili da to nije tako, ali to se tako percipira.

Amfilohije i Irinej neće pristati na utapanje SPC-a u CPC

RSE: Milo Đukanović je rekao da je cilj Crne Gore da prvo uredi na pravnom planu pitanje crkvene imovine, a, s druge strane, da Crna Gora kao nezavisna država dobije svoju, crnogorsku crkvu. Znamo da je kroz historiju postojala Crnogorska pravoslavna crkva, koja je ukinuta nakon Prvog svjetskog rata, odnosno pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja se sada doživljava u Crnoj Gori kao ekspozitura Velike Srbije, koju slijedi mnogo veći broj vjernika, uključujući i Crnogorce, nego Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je obnonvljena 1993. i niko je ne priznaje.I to je vjerovatno problem. Naime, da SPC slijedi manjina pravoslavaca vjerovatno bi to pitanje bilo mnogo lakše da se riješi. Dakle, na koju to Milo Đukanović crnogorsku pravoslavnu crkvu misli kada kaže da želi da je obnovi, odnosno da je formira?

Bešker: Ha, to bi trebalo pitati izravno Mila Đukanovića, jer meni je prilično teško odgovoriti na to hipotetsko pitanje budući da ne vidim barem jasna načina u dva, tri jasna koraka kako se to može postići. Kao što ste tačno rekli, s jedne strane tu postoji Mitropolija crnogorsko-primorska koja je sada u sastavu Srpske pravoslavne crkve.

Međutim, ona je do 1922. godine bila autokefalna Crnogorska crkva. Kao što piše u tomusu koji je izdao i koji je onda pročitan u Beogradu, tadašnji vaseljenski ili ekumenski patrijarh Meletios ili Melekije, tom prilikom je ta crkva – koja je do tada bila pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije, a ne više Pećke patrijaršije kao nekada – dakle po tome dokumentu je ona ušla u jedinstvenu crkvu koja se trebalo zvati autokefalna Ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS. Dakle, imamo i jedno i drugo i da je to crkva kraljevstva SHS i srpska crkva, što je, da kažemo, contradictio in adjecto.

Ustavom iz 1930-ih ona je nazvana Srpska pravoslavna crkva, bez ikakve odredice kraljevina, bez Jugoslavije kako se tada već Kraljevina SHS zvala. Dakle, ako ćemo gledati po svemu tome, ostaje da je pravni slijednik te crkve Arhiepiskopija crnogorsko-primorska (SPC). Crnogorska pravoslavna crkva, je l‘, koja je osnovana pod Antonijom i sada pod Mihajlom jest, da tako kažem, izdvojena crkva.

Što Milo misli? Misli li spojiti i jedno i drugo? Možda i to misli, samo dok je živ Risto Radović, odnosno Amfilohije, tomu dakako nema šanse. A i dok je živ patrijarh Irinej koji smatra da je Crna Gora jedna srpska zemlja – jednako kao Lika ili Bosna – to su njegove riječi, je l‘, također ne vjerujem da će tu biti dogovora. Kao što vidite to nije pitanje ni vjere, ni religije ni konfesije, već države i etničkog identiteta.

Opširnije na ovom linku.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad