Muškarci žrtve seksualnog nasilja u logoru molili za smrt

[caption id="attachment_131192" align="alignnone" width="750"]

Život u Zvorniku kao raj

Efendić je u više logora proveo ukupno 13 mjeseci, od 27. maja 1992. do 22. jula naredne godine.

Danas suprug, otac i djed, nekadašnji prvak bivše Jugoslavije u utrkama motornim čamcima, poznat kako u Zvorniku, tako i diljem bivše države, danas pokušava voditi normalan život. Vrijeme koje je proveo u logoru obilježilo je seksualno nasilje nad njim i drugim logorašima, muškarcima. To je promijenilo njegov život, i ostavilo ga, kako kaže, izolovanog, samog u masi.

Do rata, živjeti u Diviču, Zvorniku bio je raj na zemlji.

Godine 1992. sve se naglo promijenilo u ovom naselju na obali Drine kod Zvornika, na samoj granici Bosne i Hercegovine i Srbije, prije tih događaja republika zajedničke države.

Amir je u aprilu te godine bio civil, kada su snage bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), Vojske Republike Srpske (VRS) i rezervnog sastava policije napale Divič, držeći ga pod stalnom artiljerijskom i snajperskom vatrom. Stanovnici tog mjesta, bez oružja i mogućnosti otpora su se predali, a potom završavali u logorima.

Bio je zatočen u Domu kulture u Čelopeku, kraj Zvornika. Pored toga, bio je u logoru "Stari zatvor" te logoru Batkovići kod Bijeljine. Najteži je bio mjesec proveden u Čelopeku.

"Svakodnevno su ulazili u raznim nošnjama, narodnim ili vojničkim. Tjerali nas da pjevamo raznorazne pjesme, pretresali nas u potrazi za novcem, zlatom, satovima... Za Bajram te godine ubili su više osoba. Zarobljeno nas je 174, a u Batkoviće smo došli nas 92. Ostali su ubijeni. Jedna grupa od 20 ranjenih ostala je u Starom zatvoru, samo jedan je preživio. Tamo mi je ostao i brat. Na Crnom vrhu smo mu našli samo lobanju, bez donje vilice", prisjetio se Efendić.

Orgije nasilja na bini u Čelopeku

U Čelopeku su, kaže, preživjeli najgore torture. Mjesec dana je proveo u mjestu koje su zvali pravim paklom na zemlji.

"Tu je bilo seksulanog zlostavljanja, tjerali nas... Skidali gole... Roditelje i djecu da vrše određene bludne radnje. Bili smo tučeni razim predmetima, lancima, polugama... Najviše ljudi je stradalo za Bajram i za Vidovdan 28. juna 1992. godine. Dešavalo se da su tu sjekli uho, prste, polni organ... I to im nije bilo dovoljno, tjerali su te kojima bi odsjekli uho da ga pojedu. Strašne su se stvari dešavale na tom mjestu, u tom vremenu", rekao je Efendić.

Amir još pamti, kako kaže, "način na koji su zločinci uživali u tim svojim naredbama. Kako su se veselili, to mi je ostalo u sjećanju. Zar može ljudski mozak dozvoliti da se takve stvari dešavaju ljudima koji nisu ni mrava zgazili?"

"Upečatljivo je to da su za te bludne radnje na koje su tjerali određena lica, postojala je u tom domu jedna bina. Podest malo veći. Inzistirali su da se na to popne i da se tu to radi. Da se tako to dešava. Slijedilo bi pucanje iz automatskog oružja, ubijanje nožem...", kazao je preživjeli logoraš.

Izolacija, bez sna, apetita...

Svoju mračnu svakodnevnicu pokušava sakriti i od supruge.

"Dešava mi se na primjer da ne mogu da spavam. Vraćanje tih filmova, tih događaja u Čelopeku... Meni su, osim svega toga, nožem nacrtali i krst na čelu. Ubili su mi komšije, prijatelje rođake. Šta sad? Moram da živim. Imam porodicu. Moram korektno da se vladam. Ja to postižem nekakvom izolacijom, postižem lijekovima, postižem nekakvim terapijama. Pokušavam uspjeti u tome. Desi mi se da ne mogu da spavam, ali žmirim da moja supruga ne bi primijetila da sam budan. Ja sam dan, dva, tri, budan. Ne mogu da spavam, jedem", kaže Efendić.