“Bolest ne bira”, narodna je izreka na Balkanu. U aktuelnom slučaju korona-virus takođe ne bira i jednako pogađa i bogate i siromašne, a ne bira ni nacije.

Za Deutsche Welle piše Marinko Sekulić

“Šta je sad Ivane? Šta je sad Safete? Šta je sad Marko? Pita li vas Korona koje ste vjere?”– Ovo je samo jedna od brojnih poruka slične sadržine, koje se ovih dana u Bosni i Hercegovini pojavljuju na društvenim mrežama. Surova istina da bolest ne bira, jedna je od narodnih umotvorina na Balkanu.

Međutim, ima dosta poruka, koje “ne prozivaju”, već ih šalju preduzimljivi I spremni da pomognu: “Ako nemate posao i ne primate ničiju pomoć, a ponestalo vam je hrane, MOLIM VAS DA NE IDETE NAVEČER U KREVET GLADNI. Javi mi se privatnom porukom na Messenger bez srama. Naučen sam da gdje jedan može jesti, ima mjesta i za dvoje”…

Bilo kako bilo, ali od pojave prvih slučajeva zaraze svakodnevna politička nadmudrivanja nisu prva tema u medijima; ali, ni u razgovorima običnih ljudi. Čini se da je zajednički problem, barem privremeno, ako ne pomirio, onda barem primirio, one što gotovo trideset godina opstaju na kormilu vlasti zahvaljujući tenzijama koje u narodu stvaraju. Primjetno je to na gotovo svim nivoima vlasti, a posebno među običnim ljudima.

“Nema nje ovdje!”

Tridesetak kilometara od Srebrenice na lijevoj obali vještačkog jezera Perućac na samom ulazu u kanjon Drine ugnijezdilo se bošnjačko selo Klotjevac. Prije rata brojalo je oko 70 kuća u kojima su živjeli vrijedni ljudi baveći se raznim poslovima: splavarenjem, stočarstvom, građevinarstvom, neimarstvom, šumskim poslovima. Ali, bilo je i inženjera, umjetnika, itd. Dosta ih je u ratu izginulo, a ostali su se rasuli od Švedske do Australije. U selu danas stalno živi samo pet porodica. Na ulazu u selo iz betonske gromade iz koje teku četiri, kao ruka debela, mlaza vode, hladne ljeti i zimi, vješte ruke majstora betonsku gromadu presvlače zelenomodrim mermerom. Donijeli su ga ovdje sa obala Neretve iz Konjica. Omaleni vižljasti majstor, kaže da se zove Mirko, ne haje za virus korone.

“Nema nje ovdje. Ovdje je sve čisto. Najprije ljudi, pa priroda, ova voda je pravo bogatstvo. Ovdje uspijevaju i limuni i smokve, takva je klima i ne vjerujem da korone ima. Rijetko ko i dolazi da bi je donio”, kaže kroz smijeh.

Lijepo je vrijeme pa Mirko žuri da što više uradi. Ima još dosta posla i oko džamije – pokazuje nam pedesetak metara udaljenu bogomolju.

“Tu ima još jedna manja obredna česma za abdest (vjersko pranje pred molitvu prim. aut) i još neki detalji” kaže Mirko.

“Valjda će poslije korone narod doći pameti”

Mirko (Sekulić) je samouki umjetnik iz Srebrenice. Radi sa drvetom i kamenom. Na Neretvi je godinama uređivao odmorišta raftera, gradio fontane, vodoskoke i kamine. U Berlinu restaurirao kamene sklupture na starim fasadama. U Švedskoj zidao krušne peći. U Francuskoj eksperimentisao sa keramikom. Slika i rezbari u drvetu, pravi razne suvenire, za pravoslave manastire, ali i za Memorijalni centar Potočari u Srebrenici Otkud on ovdje u bošnjačkom selu, pitam, i kako to da radi oko džamije.

“Ljudima se svidjelo to što ja radim. Zvali me da radim i to je sve. Mene politika ne interesuje. Ljude dijelim samo na dobre i loše, tako sam odgojen. Sa onim što ovim rukama zaradim mogu da preživim. Pomaže mi jedan sin jer ni za njega nema posla. Drugi je na Malti – otišao trbuhom za kruhom. Suprugu u ratu ubio snajper, nas trojica sami živimo. I ovi ljudi ovdje su izgubili svoje najmilije. Rat nikom dobrog nije donijeo. Političari nas godinama zavađaju da bi oni dobro živjeli. Valjda će poslije ove korone narod doći do pameti i uvidjeti da smo svi isti i da moramo živjeti zajedno. Ona ne razlikuje ko je od nas dvojice Mirko a ko Mirsad”, kaže i pokazuje na Mirsada Bečića.

“Mi obični ljudi smo na gubitku”

Mirsad je jedan od povratnika i član je građevinskog odbora za gradnju džamije i pratećih objekata kojeg su odabrali mještani Klotjevca i njihovi prijatelji diljem svijeta. Oko 500 ljudi je doniralo novac da se to sve izgradi, jer je u ratu bilo sve sravnjeno sa zemljom.

“Mi smo prezadovoljni ovim kako nam Mirko radi”, kaže Mirsad i nastavlja: “To što je on Srbin a ja Bošnjak nije nam uopšte bitno. Bitno je da radimo, sarađujemo i kao ljudi se poštujemo. Bio je rat. Ne može se i ne smije zaboraviti šta se desilo. Jer, ako zaboravimo zlo će se desiti opet. Svi mi obični ljudi smo na gubitku. U ratu su samo pojedinci profitirali, oni koji nam i danas kroje kapu. Mi živjeti i raditi jedni sa drugim’ moramo, i što to prije narod shvati i prihvati, svima će nam biti bolje”.

Od početka pandemije u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine dobrovljno se angažuju grupe mladih, tako je i u Srebrenici. Oni kao volonteri pomažu u radu službama Civilne Zaštite i Crvenog krsta. Volonteri dostavljaju hranu i lijekove starijim osobama i drugima kojima je to potrebnoi na području opštine Srebrenica. Uključeni su i u dezinfekciju stambenih zgrada. NIšta im nije teško I to smatraju svojom dužošću. Pri tom Adem, Branimir, Milena, Hasudin, Sabahudin i drugi – ne žele posebno da se ističu.

“Vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada”

Na koronu niko nije imun pa ni vlast kažu neki. Moglo bi se zaključiti tako i po ovom kako poslednjih mjesec dana funkcioniše vlast i u Srebrenici. Ne čuju se više unutarstranačke svađe ni kod Bošnjaka ni kod Srba. Nema ni međusobnih podvala u okviru predizborne kampanje. Sve je pravovremeno i efikasno organizovano da se stanovništvo što bolje zaštiti od širenja pandemije, tako da za sada u Srebrenici nema ni jedan oboljeli. Danas je pod medicinskim nadzorom svega 8 osoba.

Primjetne su neke promjene i kod onih na višem nivou. Tako je tročlano Predsjedništvo BiH, koje se inače o male čemu slaže u potpunosti, izdalo zajedničko saopštenje u kojem Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović pozivaju građane da “imaju povjerenje u institucije sistema”, te “da prate njihove naredbe i upute i pridržavaju se propisanih mjera”.

Čak je i Milorad Dodik nedavno u pozivu svim političkim strankama u BiH napisao: „Sada nije vrijeme za političke govore. Ne želim nikakve takve izjave ni komentarisati. Bitno je da političari budu jedinstveni i okupljeni oko jedinog cilja da se spase ljudski životi”.

Mnogo je onih koji na sve to gledaju kao naznaku da bi se, nakon krize koju je izazvala pandemija korona-virusa, konačno i u Bosni i Hercegovini moglo početi bolje i noramalnije živjeti. Isto tako nije mali broj koji sumnjičavo vrte glavom citirajući narodnu izreku “vuk dlaku mijenja, al’ ćud nikada”.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad