„Reagujem i na najmanji trzaj. Odmah pomislim zemljotres“, priča nam Marko Kremenović, banjalučki planinar, koji se juče vratio iz Nepala.
Za Marka je ovo trebalo da bude avanturistčko putovanje i ostvarenje životne želje da posjeti Nepal. U februaru je na internetu naišao na ponudu „Planinarenje u Nepalu za 290 eura“. Avanturista i diplomirani turizmolog odmah je počeo sa prikupljanjem novca za put. Krenule su i fizičke pripreme, učlanio se u alpinističko društvo i trenirao svakodnevno. Od opreme, koja je kod nas jako skupa, kupio je samo čizme.
Društvo za ovo putovanje našao je preko društvenih mreža. Krenuo je na put 20. aprila. Dan poslije na aerodromu u Lukli sreće se sa svojim saputnicima, troje Kanađana. Kreću u osvajanje Kala Pathara.
Drugog dana, u mjestu Namče Bazar, Marko je doživio prvi zemljotres.
„Te noći smo preživjeli 27 zemljotresa. Našli smo zaklon u kamenoj kući ispod štoka. Kada se sve smirilo vidjeli smo da ima mnogo povrijeđenih. Na većoj nadmorskoj visini, zemljotres se osjeti jače. Kamene kuće u Nepalu su pravljene slaganjem kamena na kamen, bez vezanja cementom. Tokom zemljotresa ruše se kao kule od karata“, prenosi nam Marko svoja iskustva.
Trećeg dana uslijedila je dilema: odustati od osvajanja od Kala Pathara, kao što je to većina turista uradila i vratiti se na aerodrom u Luklu ili nastaviti dalje? Na aerodromu su stvorene velike gužve, zbog loših vremenskih uslova obustavljeni su letovi.
„Ipak sam uložio mnogo truda. Ne mogu odustati na pola puta. Odlučio sam da idem. Hoću da ostvarim svoj san“, Markova ekipa donijela je odluku.
Na osnovu uputa vodiča za prenoćišta su birali drvene kuće. Sve što su bliže vrhu svaka usluga lokalnog stanovništva postaje sve skuplja i skuplja. Tako jedan sendvič koji u podnožju planine košta 2 eura, na vrhu je 5.
„Oni nemju prohodne puteve i sve namirnice koje koriste iznose na sopstvenim leđima. Što dalje nose, sve je skuplje“ , objasnio nam je banjalučki planinar.
Nakon devet dana putovanja, praćenog čestim zemljotresima i neizvijesnosti hoće li se preživjeti – Banjalučanin je ostvario svoj san.
„Bio sam na visini od 5.500 m. Vidio sam vrh Mount Everesta i oblak koji je uvijek iznad njega. U isto vrijeme sam koristio kremu za sunčanje sa faktorom 50 i perjanu jaknu – neopisivo“ , ponosan na svoj podvig, priča Marko.
Silazak sa planine bio je jednako težak. Da bi platio avionsku kartu od Lukle do Katmandua, odakle treba letjeti kući, prodao je čizme kupljene u Banjaluci.
Najveću katastrofu vidio je u prijestolnici Nepala.
„Dvanaestog maja bio je veliki zemljotres. Zatekao me je na ulici. U tom trenutku ljudi počinju da se hvataju za ruke, vrane počinju da grakću, psi laju… Našao sam se u horor filmu. Bukvalno“, prepričava nam šta je vidio.
Smještaj se pretvorio u boravak i spavanje na recepciji. Ubrzo je odlučio da napusti hotel i pridruži se većini Nepalaca koji su se iz svojih kuća preselili u park. Daleko od građevina. Bitno je samo pronaći otvoren prostor. Sedam dana, dok je čekao let kući, pod maskom, obilazio je porušene spomenike i građevine. Zajedno sa Nepalcima osjećao je strah i tugu. Četrnaestog maja, konačno je dočekao let za BiH.
„Kada sam došao na aerodrom u Sarajevo prvo sam pogledao kakva je konstrukcija i šta mi je iznad glave“, kaže Marko.
Prošao je težak period, trebaće mu vremena da se psihički oporavi ali entuzijazam nije izgubio. Sakuplja novac za putovanje u Indiju i moli sve koji su u mogućnosti da pruže podršku Nepalu.
