Većini bolesti koje su nam poznate godinama – Eboli HIV-u, svinjskoj i ptičjoj gripi uzročnici su zoonotski virusi, dakle, oni koji potiču od životinja. U zadnjih četrdeset godina broj izbijanja epidemija u svijetu se utrostručio, a više od dvije trećine uzročnika bolesti stiže od životinja, najviše divljih.

Uz hiperpovezanost i globalizaciju, SARS-CoV-2 koronavirus pokazao je kako brzo moderne epidemije mogu postati pandemijama. Znanstvenici godinama upozoravaju na rizike koje predstavlja ljudska intervencija u okoliš, kao i na rizik same pandemije. Svjetska populacija raste, ljudi ulaze sve dublje u divlji okoliš, krče šume, među njima i tropske u kojima su dvije trećine živih organizama na svijetu, love, izvlače prirodne resurse, uzgajaju stoku u masovnim količinama. Sve su to faktori koji utječu i na skakanje virusa sa životinja na čovjeka. Prije šezdeset godina dr. Jane Goodall odlučila je svoj život usmjeriti na spašavanje ugroženog svijeta i prirode. Kao primatolog, svojim pionirskim otkrićima, posvetila se životu čimpanzi, konzervatorskim i edukacijskim projektima, s posebnim naglaskom na obrazovanje mladih projektom „Roots and Shoots“.

„Čimpanze žive tisućama godina u šumi, nikad je ne uništavaju. Ja bih rekla da su napredniji od nas koliko su u skladu s okolinom”, izjavila je jednom prigodom Jane Goodall, danas 86-ogodišnjakinja. Na Svjetski dan planete zemlje, upravo danas, na National Geographicu premijerno će biti prikazan film „Nada“koji govori o njenoj vječnoj borbi za održavanjem plamička nade u čovječanstvu. Tim povodom razgovaramo s dr. Patrickom Van Veenom, globalnim predsjednikom Instituta dr. Jane Goodall.

Doktorica Goodall u samoizolaciji je svog doma, no svijetu je uputila nekoliko važnih poruka od početka pandemije, podijelite ih s nama…

Ključna poruka koju doktorica Goodall, ali i mi kao globalni institut šaljemo jest velika zabrinutost sa sve ljude, za čovječanstvo. Ova pandemija ima veliki utjecaj na sve nas, ne samo na oboljele. Ja sad s vama razgovaram iz luksuznih uvjeta, iz Nizozemske, no ova pandemija ima ogroman učinak na sve one koji žive u neadekvatnim uvjetima diljem svijeta i svi ti ljudi su u zaista teškoj situaciji u ovom trenutku. Također, trebamo shvatiti kako je pandemija i važno upozorenje zbog onoga što mi kao ljudi radimo s prirodom. Znamo da je COVID-19 zoonotski virus koji ima životinjsko porijeklo i utječe na ljude. Zašto je to toliko veliki rizik? Naš odnos s prirodom i životinjama je toliko poremećen da mi ugrožavamo ne samo našu ljudsku vrstu, nego sve ostale žive vrste na svijetu i to nas jako zabrinjava i kao Institut, ali i samu dr. JaneGoodall.

Godinama upozoravate na opasnosti od trgovanja divljim životinjama, lova na divlje životinje, tržnice za prodaju divljih životinja, poput „mokrih“ tržnica u Kini i navike prehrane divljim životinjama i njihova korištenja u tradicionalnoj medicini, kako u Africi, tako i u Kini, ali i drugdje na svijetu. Ova kriza ponovno je ta pitanja stavila u fokus.

Iznimno je važno o ovome govoriti jer diljem svijeta vidimo negativan efekt trgovanja divljim životinjama. Ljudi nisu ni svjesni kako je to jedna od najvećih globalnih mreža organiziranog kriminala. Ilegalna trgovina oružjem, drogom i ljudima ogromne su organizirane mreže koje zarađuju milijarde, to je svima poznato i one su na prva tri mjesta globalno, ali na četvrtom mjestu te liste jest upravo trgovanje divljim životom, kako se to naziva, a uključuje ilegalnu trgovinu životinjama i dobrima izvučenim iz prirode na ilegalan način. Razlozi zbog kojih se to radi jest korištenje za prehranu, tradicionalnu medicinu, lov i trofeje, no tu su također divlje životinje koje se koriste kao ljubimci. To je proces koji traje već jako dugo. Posljedično, mi kao Institut Jane Goodall, imamo vrlo veliku odgovornost.Bavimo se zaštitom čimpanzi, koje se često otimaju za tu ilegalnu trgovinu. Imamo dva skloništa za čimpanze, Chimp Eden u Južnoafričkoj Republici i Tchimpounga u Republici Kongo i tamo se brinemo za njih. Najvažnija stvar jest stati na kraj tom švercu i ilegalnoj trgovini divljim životinjama. I sada smo ponovno svjesni posljedica toga – postoje tržnice, gdje ljudi prodaju divlje životinje koje nisu uobičajeno namijenjene prehrani. Ta mjesta su upravo ona mjesta na kojima je krenula transmisija COVID-19 virusa sa životinje na čovjeka. To nije novost, to je proces koji se događa već dugi niz godina. Vidjeli smo to sa SARS-om, s MERS-om i puno drugih bolesti, poput Ebole. Interakcija između ljudi i životinja može biti jako opasna u trenutku kada dovlačite životinje na takve tržnice. Ne ugrožavate samo prirodu i te životinje, nego i ljude. Utjecaj te globalne ilegalne trgovine, vidimo i sada u ovoj pandemiji.

U ovom trenutku svjedoci smo velike rasprave oko transparentnosti Kine u slučaju pandemije, oštre reakcije Donalda Trumpa prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Već godinama se Kinu upozorava upravo na takve tržnice, prodaju divljih životinja, korištenje za tradicionalnu medicinu, mislite li da se Kina nakon ovakvog iskustva može napokon uhvatiti u koštac s tim?

Naš institut prisutan je u Kini, radimo na nekoliko lokacija i povratnu informaciju koju imamo od naših kolega na terenu jest da je svijest o utjecaju ovih tržnica sada počela rasti. Dakle, nije samo riječ o tome da pritisak izvan Kine utječe na to, već se u samoj zemlji rađa svijest koja počinje mijenjati stvari. Ono što znamo iz iskustva jest da bi Peking, obzirom na sustav koji postoji u Kini, vrlo brzo mogao zatvoriti te ilegalne tržnice vrlo učinkovito. Često se govori o drevnim tradicijama uporabe tih divljih životinja, no neke od njih uopće ne traju toliko dugo i novijeg su datuma. Ipak, to je vrlo teško zaustaviti, iako kao pozitivnu stvar gledamo to buđenje svijesti i razumijevanja utjecaja ove pandemije. Ne trebamo zaboraviti da ovo nije samo kineski problem, ovo je izazov koji imamo diljem svijeta. Način na koji se odnosimo prema životinjama ugrožava sve nas. Ako gledate primjerice kako se odnosi prema životinjama u industrijskom uzgoju ondje također imamo ugrozu za ljudsko zdravlje. Imali smo svinjsku gripu, ptičju gripu, puno je i drugih primjena virusa i bolesti koje se prenose sa životinja s industrijskih farmi. Dakle, način na koji gledamo na životinje je svjetski izazov, no u ovom trenutku najozbiljnija briga koju imamo su „mokre“ tržnice u Kini.

Možemo li iz ove pandemije što naučiti ili ćemo se svim silama truditi vratiti na staro?

Mislim da ćemo nešto naučiti iz ovoga. Prvi plastični primjer vidjeli smo na sebi. Uvijek smo imali godišnje tradicionalne sastanke i ljudi koji vode ogranke instituta, njih trideset na cijelom svijetu putovali su kako bi se fizički našli, s nama kao odborom i doktoricom Goodall, posljednji smo trebali imati u ožujku u Beču. Obzirom da je dr. Goodall sada 86 godina, ti sastanci su nam vrlo važni, jer želimo strateški s njom dogovoriti smjernice kako bi se očuvalo njezino naslijeđe. Onda su nam kolege iz Kine javile kako je kod njih karantena i da ne mogu nigdje, nakon čega smo mi svi shvatili što se događa. I odlučili smo napraviti sastanak s moderacijom iz Beča, a ostali su se javili online, kao i doktorica Goodall koja je u samoizolaciji u svojoj kući Bournemouthu. Naš zaključak nakon četiri dana tog sastanka, koji je bio iznimno uspješan, bio je kako bismo to trebali raditi češće. Osim uštede novca, tehnologija pomaže i u smanjenju karbonskog otiska. To je signal za mnoge ljude koji su govorili kako imaju negativan stav prema tehnologiji. Za okoliš u tom smislu, možda će ova pandemija donijeti nešto dobro.

Na planeti broj ljudi raste, penetracija u prirodu je velika, ugrožena je bioraznolikost, na brojim kontinentima svjedočimo hiperurbanizaciji. Mislite li da će pandemija, kao i klimatske promjene, imati nekakav „prosvjetiteljski“ učinak u smislu globalnog djelovanja?

Imamo lekcije iz prošlosti koje nam pokazuju da ljudi vrlo lako zaboravljaju. Kada se pandemija završi i ljudi se vrate normalnom životu, može se dogoditi da vrlo lako zaboravimo učinke. Ipak se nadam da će barem neki naučiti jednu vrlo važnu lekciju, a to je koliko je važna veza između prirode, okoliša i ljudi. Ponekad kažem kako će najugroženija vrsta biti upravo ljudska vrsta. Ako nastavimo raditi kao što smo radili do sada postoji najmanje jedna vrsta koja neće preživjeti, a to je ljudska vrsta. Tu nije riječ o našoj generaciji ili nekoj od slijedećih generacija, ali ako se tako nastavi svijet će doći u probleme. Možda je stoga i ova pandemija važno upozorenje. Naravno, puno ljudi nastavit će svoje živote kao ranije, već sada na društvenim mrežama vidimo neke koji ponovno jedu divlje životinje. No, ako i mali broj ljudi nešto iz ovog nauči i povuče neke zaključke o tome dakle, da bi se naše ponašanje prema prirodi trebalo promijeniti, poput tržnica o kojima smo recimo razgovarali, onda možemo izvući neke pozitivne stvari iz ovoga. Dr. Goodall uvijek kaže da svaka osoba može napraviti razliku.

Puno radite u Africi, temelj vašeg posla rad je na očuvanju čimpanzi i edukacija, bili ste u Africi tijekom epidemije ebole koja je i dalje prisutna. Možemo li neke lekcije naučiti od Afrike?

Bio sam početkom veljače u Zapadnoj Africi i bio sam na pozitivan način iznenađen kako se Afrika odnosi prema ovoj situaciji. Bio sam u Sierra Leoneu i Liberiji, koji su bili žarišne točke ebole, na aerodromu su provođene vrlo oštre mjere, od mjerenja temperature, na dalje. Svuda po gradovima bili ste obvezni prati i dezinficirati ruke. Zaista se vidjelo da je Afrika, pogotovo ovaj pogođeni dio Zapadne Afrike, puno toga naučio od ebole i bili su spremni rano početi preventivu u ovoj situaciji. Bio sam impresioniran, jer kada sam se koji tjedan kasnije vratio u Europu, nije bilo još nikakvih provjera za koronu, samo ste prolazili kroz aerodrom kao da se ništa nije promijenilo i ništa se ne događa. To je bio prvi vikend u ožujku. Afrika se kroz godine nosila s brojnim sličnim problemima, ebola je bila zadnja u nizu, koja je strašno teško pogodila pogotovo Zapadnu Afriku. No, ova epidemija sada utječe na naše programe, među kojima i poznata inicijativa Jane Goodall za mlade koja se zove „Roots and Shoots“. Puno škola u Africi je zatvoreno, okupljanja su zabranjena, tako da je dio tih programa obustavljen, kao i oni vezani za čimpanze. U Senegalu imamo centar za istraživanje divljih životinja i ljudi koji ondje rade sada su u potpunoj izolaciji. Počeli smo raditi program u okolnim selima, kako bi ljudi imali pristup sapunu, dezificijensima, ali i kako bi im osvijestili što je to COVID-19 i koji bi učinak mogao imati. Tako da barem to pokušavamo posvuda gdje radimo u lokalnim selima. U svim našim utočištima za čimpanze reducirali smo osoblje, kako bismo spriječili ulazak virusa u njih. Jedan od naših najvažnijih projekata u tanzanijskom Gombeu, mjestu na kojem je Jane počela svoja istraživanja prije točno 60 godina, sada je reduciran, i dalje radimo praćenje čimpanzi, ali su naši djelatnici ondje u potpunoj izolaciji. Također, u selima oko Gombea provodimo program dizanja svijesti i pokušavamo nabaviti što je moguće više zaštitnog materijala od maski, rukavica na dalje za lokalno stanovništvo. Jedna od ključnih stvari za to jest i kako bismo spriječili prelazak koronavirusa s ljudi na životinje.

Upravo na tragu onoga što ste spomenuli, vidjeli smo slučajeve vraćanja virusa s čovjeka na životinje, koliko su životinje u tom krugu sada u opasnosti od nas?

U ovom trenutku ima nekoliko potvrđenih slučajeva prijenosa COVID-19 s ljudi na životinje, ali je ograničen na mačke. Znamo za slučajtigra u njujorškom zoološkom vrtu, kao i za potvrđeni slučaj zaraze mačke u Belgiji. Koronavirusi, kao obitelj virusa, često se mogu naći kod mačaka, tako da je osjetljivost mačaka na ovaj virus nešto što nije toliko iznenađujuće. Znamo da su majmuni, pogotovo čimpanze, iznimno osjetljivi na ljudske respiratorne bolesti i stoga su svi naši istraživači koji rade u divljini obvezni uvijek nositi maske i ako ste prehlađeni, ne možete ići među čimpanze. Vidimo da je svaka vrsta interakcije ljudi s majmunima opasnost. I to je jedna od naših najvećih briga, dakle mogućnost prijenosa ljudskih respiratornih bolesti na čimpanze. U ovom trenutku, srećom, nema potvrđenih slučajeva ovog koronavirusa među majmunima, no ono što ne znamo točno u ovom trenutku, kakav bi učinak virusa mogao biti. Ono što ponekad zamjećujemo jest da kada se virus prebaci s čovjeka na životinju, životnije ne obole ili obole blago. No, postoje i virusi koji imaju puno jači negativni učinak na životinje nego na ljude. Jedan od primjera su ospice, koje među čimpanzama imaju visoku stopu smrtnosti. Dakle, jedna od naših velikih briga u ovom trenutku jest situacija s koronom u Africi i što se tiče učinka na ljude i na životinje.

Otkrića dr. Jane Goodall o ponašanju čimpanzi i njihovom korištenju oruđa, promijenila je primatologiju i cijeli odnos ljudi prema tzv. čovjekolikim majmunima. Obzirom da znamo da veliki dio genetskog materijala dijelimo s tim životinjama, nakon toliko desetljeća njezinog i vašeg rada, što mi u ovoj situaciji možemo naučiti od čimpanzi?

Pionirski rad koji je Jane u Gombi započela prije šezdeset godina o ponašanju primata, dokazao je i puno toga i o socijalnoj inteligenciji čimpanzi. Otkrila je to da izrađuju oruđe, da ratuju, da love i njihovo ponašanje u tim situacijama. Mislim da možemo nekoliko stvari naučiti od tih životinja, jedna od njih je ekstremna društvenost koju čimpanze pokazuju. Čimpanze su životinje koje brinu, čimpanze su životinje koje brinu o pojedincima u njihovoj skupini. Svima je već poznato da se čimpanze timare. Ne, one nemaju buhe u svojoj dlaci kako neki ljudi misle, već je to oblik društvenog ponašanja kojim tješe drugog. To je društveno ponašanje kojim pokazuju mir nakon sukoba. I to timarenje je iznimno važno u obrascu ponašanja čimpanzi, jer njime kažu jedan drugome – možeš mi vjerovati, ja ću se brinuti za tebe. Ono što je specifično u ovoj krizi jest naravno to što moramo držati distancu od drugih. Nadam se kako će nas ovo podsjetiti da uvijek moramo biti društvena bića koja brinu jedna o drugima. Tako da se nadam da ovaj obrazac koji vidimo kod timarenja majmuna, a koji znači – možeš mi vjerovati, brinut ću se o tebi, također može biti važan način ponašanja ljudi. Ne da gledaju u krzna drugih i što imaju na sebi, nego da zaista obrate pažnju na druge ljude, jer pokazivanje iskrenog interesa za druge je zaista nešto što možemo naučiti od čimpanzi.

Večeras, na Svjetski dan planeta Zemlje, svoju globalnu premijeru na National Geographicu ima film o dr. Jane Goodall, nazvan „Nada“. Koliko je nada danas važna i koliko je trebamo?

Možda je ovo trenutak u povijesti u kojem se ljudi iskreno raduju bilo kakvoj poruci nade. Toliko je negativnih stvari koje se događaju u svijetu. Ono što ipak vidimo jest – otpornost prirode, što je jedan od razloga nade doktorice Goodall. Drugi razlog za nadu su mladi ljudi i djeca. Još jedan od razloga za nadu jest tehnologija, jer, kako to vidi dr. Goodall, ona može biti od velike pomoći u opstanku suživota prirode i ljudi. Iako sama Jane to ne bi rekla, ja mogu kao globalni predsjednik instituta, dakle, nadu mnogima dala je i sama osobnost Jane Goodall. Mlada žena, predana znanosti, s tolikom željom da ode u Afriku u vremenu kada to nitko nije htio. Onda odlazi tamo, radi sve ono što je napravila u teškim uvjetima, doktorira, pokreće institut, fokusira se na očuvanje prirode, čimpanzi, lokalnih zajednica, pokreće program Roots and Shoots koji uključuje toliki broj mladih u teme zaštite prirode i okoliša….Sada joj je 86 godina. Kada je počela pandemija, puno smo pričali, čak se i svađali, jer sam ja brinuo kako će sada, kada se ne može putovati.. I eno je u svojoj kućiu Bornemouthu, aktivnija je no ikada. Jedna od stvari koju mi je rekla jest kako bi željela da je imala ovoliko energije kada je imala trideset godina, jer bi učinila puno više. Ako pogledate taj dokumentarni film, možda je Jane zaista dobar razlog za nadu, kao primjer, što sve ljudsko biće može postići.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad