Ujedinjene Nacije usvojile su Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju genocida 9. decembra 1948., na taj način preduzimajući mjere kako se ne bi ponovili isti ili slični stravični zločini kao oni nacističkog režima, koji je za cilj imao istrijebiti europske Jevreje u toku Drugog svjetskog rata, piše Vladimir Andrle.
Po definiciji konvencije, genocid je svaka namjera da se uništi, dijelom ili u cjelosti, bilo koja nacionalna, etnička, rasna ili religijska skupina na način da njeni pripadnici budu proganjani, ubijani, psihički i/ili fizički zlostavljani, tako da se uskrate uslovi za normalan život.
VEZANE VIJESTI
Ipak, više od sedam decenija nakon što je usvojena UN-ova konvencija, genocid se pokazao kao ideja koja je, nažalost, još uvijek živa. Kao aktivan član Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, zemlje koja je protkana mecima genocida prije 25 godina, moj moralni imperativ mi nalaže da upozorim one ravnodušne i podignem svijest o svim mogućim genocidima i zločinima, bez obzira koja je nacija ili manjina bila meta ovih stravičnih zločina.
Jevrejski narod je preživio diskriminaciju, protjerivanje i bezbrojne pokušaje istrebljenja kroz historiju dugu 4.000 godina. Te činjenice nam ne dozvoljavaju da budemo nijemi posmatrači i da ne dignemo glas protiv zločina i širimo svijest za prošle zločine. Kako mi ne možemo, tako ne može ni ostatak svijeta.
Fraza “Nikad više” se počela koristiti od strane internacionalne zajednice nakon što je šest miliona Jevreja sistematski ubijeno od strane nacističkog režima i njihovih kolaboracionista tokom Holokausta. Ipak, ponovilo se: u Kambodži od strane Crvenih Kmera, u Rwandi i upravo ovdje, u Srebrenici, u dolini rijeke Drine u sjeveroistočnoj Bosni.
Vojska Republike Srpske 11. jula 1995. pod komandom Ratka Mladića je ušla na srebreničku teritoriju i ubila više od 8.000 Bošnjaka, svi mahom muškarci i dječaci, a sve u najvećem masakru kojem je Europa svjedočila od kraja Drugog Svjetskog rata. Kao rezultat genocida u Srebrenici, hiljade lokalnih stanovnika; žena, djece i starijeg stanovništva su silom premješteni na teritoriju pod kontrolom bosanske Vlade, dok je čitav proces popraćen silovanjima i mučenjima od strane agresora.
Svakog ljeta, dok teška julska zavjesa visi nad Srebrenicom, bosanska javnost se prisjeća jednog od najmračnijih i najbolnijih poglavlja rata koji je divljao u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina i koji je razorio našu zemlju.
Međunarodni kazneni sud u Hagu, kao i sudovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji su, do sada, osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvorske kazne i četiri doživotne kazne za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene u Srebrenici.
Radislav Krstić, bivši načelnik stožera Vojske Republike Srpske, 2001. godine je osuđen na preko 40 godina zatvorske kazne za genocid, istrebljenje, ubistva i progone. U toku suđenja, javnost je prvi put čula neka od strašnih, srceparajućih svjedočenja žrtava genocida u Srebrenici. Genocid u Srebrenici se nije desio u nekom mračnom kutku naše planete, već u centralnoj Europi, 1995. godine, u svijetu telekomunikacijskih otkrića i mobilne tehnologije. Bez obzira na sav trud internacionalne zajednice da se genocid spriječi, ovaj se ipak odvio tačno ispred naših očiju.
Enver Husić, jedna od žrtava koja je preživjela genocid, uspio je izbjeći strijeljanje sa 16 godina. Svjedoči da je zajedno sa svojim ocem i bratom, nastojao da pobjegne kroz šumu do slobodne teritorije; samo da bi opet susreli vojnike – bosanske Srbe prerušene u trupe UN-a. Prevareni, porodica Husić se predala vojnicima, ali nisu odustali. Enver je uspio da se provuče kroz neprijateljske snage iskoristivši nepažnju vojnika, te se ukrcao u autobus sa ženama i djecom koji je išao prema teritoriji pod kontrolom bosanske Vlade . Njegov otac i brat, kao i drugi koji su se predali s njima dan prije, nisu preživjeli.
Događaji u Srebrenici bili su kulminacija sistematskog pokušaja ratne vlade Republike Srpske da u potpunosti unište Bošnjake. Uprkos odbijanjima savremenih političara u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, da priznaju i prihvate zločine koji su se desili, dokazi bez ikakve sumnje ukazuju na to da je ovaj masakr bio genocid, orkestriran i ostvaren od strane lokalnih snaga isnaga iz Republike Srbije.
U Republici Srpskoj i Republici Srbiji aktivna je misao da se zaista desio “stravičan zločin” u Srebrenici, no ipak niti jedna od ove dvije vlade ne priznaje odluke Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, niti odluke drugih sudova koji su osudili vodstvo ratne vlade Republike Srpske i direktne izvršioce.
Danas, 25 godina nakon genocida u Srebrenici, bosanskohercegovačko društvo se još uvijek bori protiv nacionalizma i fašizma. Bošnjaci – povratnici se suočavaju sa poteškoćama, dok su u isto vrijeme islamofobija, antisemitizam i druge forme ksenofobije u usponu u cijeloj BiH. Dokaz za ovakvu trdnju je npr. grad Prijedor u kome djeluju ekstremističke desničarske grupe kao „Krv i čast“ i „Srbska čast“, dok u Sarajevu i drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, ulice i institucije nose imena po fašistima i kolaboracionistima koji su sijali smrt u vrijeme NDH i koji su počinili gnusna masovna ubistva Srba, Jevreja, Roma, kao i hrvatskih antifašista.
Ključno je u ovom trenutku, da Republika Srpska i Republika Srbija priznaju genocid u Srebrenici i time postave temelje za pomirenje, u korist budućeg zajedničkog života svih naroda Bosne i Hercegovine. I to treba da bude dio njihovog ličnog moralnog imperativa kako bi se istinski pobrinuli da “Nikada više” zaista i bude “Nikada više”.
Genocid u Srebrenici nije izolovan incident u historiji; on je jedan od mnogih nacionalističkih nastojanja širom svijeta, zemalja i kontinenata, da sistematski u potpunosti istrijebe narodi.
Jedini način da se Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida održi jeste da se čovječanstvo nauči da razbije svoj smrtonosni obrazac na način da se govori glasno i jasno protiv svake vrste diskriminacije, te da zajedničkim glasom govorimo protiv rasizma, antisemitizma, islamofobije i ksenofobije u svim njenim formama.
Mi to dugujemo žrtvama genocida u Srebrenici i žrtvama svih ostalih zločina protiv čovječnosti, kako bi zaštitili buduće generacije od ovakvih i sličnih zlodjela. Historia magistra vitae est – da se nikada ne ponovi.
Vladimir Andrle je član jevrejske diplomatske grupa Svjetskog Jevrejskog Kongresa. Jevrejska diplomatska grupa Svjetskog Jevrejskog Kongresa je program koji okuplja 300 mladih profesionalaca – Jevreja koji djeluju na polju diplomatije i javne politike. On je iz Bosne i Hercegovine.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
