Cijeli dan su Majke Srebrenice i oni koji su preživjeli genocid obilazile stratišta. U okolini Srebrenice, Bratunca, Zvornika. Stratišta na kojima su pripadnici Vojske Republike Srpske, u samo nekoliko dana, od 12. do 16. jula '95. mučili, strijeljali, ili na druge načini ubili blizu osam hiljada muškaraca Bošnjaka.
Tri autobusa. Srebrenica. Sarajevo. Tuzla. S bijelim ljiljanima u rukama, majke, sestre, supruge – krenule su na mjesta na kojima su ubijeni njihovi najmiliji.
VEZANE VIJESTI
Cvijeće su položile i proučile Fatihu ispred ozloglašene Bijele kuće u Potočarima. Prisjetile se šta se tamo događalo, a što su čule od jednog, kažu stranca koji je bio tu u julu ‘95. a kasnije o tome svjedočio u Hagu.
“U ovoj Bijeloj kući su odvodili od nas djecu našu, naše majke, naše muškarce, ovdje su im sjekli noseve, spolne organe, ovdje je bilo mučenje, najveće koje se dešavalo, dešavalo se 12. i 13. ovdje u ovoj kući. Bilo je, kaže, toliko krvi da kada je čovjek ušao da mu je u cipele krv ušla”, kazala je Munira Subašić, predsjednica Udruženja majke enklava Srebrenica i Žepa.
“U mene su tri brata ubijena i otac. Jedan je brat ispred tenka što nosi, to mi je brat blizanac, ranjenika kroz Kravicu što su ga nosili, kad su izlazili iz šume, i onaj čovjek kad je zvao Nermine predaj se, e ispred taj kad su nosili te ranjenike, to mi je brat rahmetli blizanac Ramo”, ispričala nam je Vasvija Kadić.
13. jula ‘95. došlo je do velike zasjede na Kameničkom brdu. Oko petsto muškaraca je poginulo. Stotinu ranjeno. Ostali su zarobljeni. Njih oko dvije hiljade. Natjerani da dođu u zemljoradničku zadrugu u Kravici.
“Kameničko brdo je najveće stratište Bošnjaka koji su pokušali ‘95. da pređu na slobodnu teritoriju. Mi već sad po ovim podacima koje danas imamo, ima blizu 2.500 ljudi koji su život izgubili u roku od dva, tri dana. To je golgota, sramota EU, sramota našeg Tužilaštva”, istakao je Munir Habibović.
Samo dvojica od 1.376 – su preživjela. Ne i Sadik Avdić, sin Hurije.
“Ja ne znam kako sam preživjela, kako su me ubacili u autobus, kad sam se probudila sva prašnjava, gledam neka mog Sadika. Imao je 21 godinu gladan i žedan, kako ih nije sramota, gladni smo bili, gladno pobiti, patili po šumi, tražili gljiva nema nigdje, ništa, ne da niko na svoje, oni nas okružili. Ja sam vidjela da će biti pokolj ovdje. Prisjećam se bila iza grma sa svojim sinovima, sin stariji odvrnuo bombu da nas ubije, rekoh nemoj sine, da ostanemo živi, kaže hoću majko nećemo ostati. Ne možeš nas ubiti sve jednom bombom”, priča nam Hurija Avdić.
Jedini spomenik ubijenim – ispred igrališta u Novoj Kasabi. Na ostalim stratištima vlasti Republike Srpske nikada nisu dala dozvolu. Upravo u blizini ovog mjesta pronađena je i prva masovna grobnica.
“U večernjim satima čini mi se 16. jula su došla vojna vozila i autobusu VRS i pokupili su sve zarobljene i mi smo gledali kada su ih odvezli prema Cerskoj”, prisjetio se Zulfo Salihović.
Dovoženi su i u školu u Petkovcima. Njih više od 1.200. Muškaraca i dječaka. Preživjela su samo dvojica i kasnije ispričali – zatvorenici su tražili vode, pa su morali piti vlastiti ili tuđi urin. A onda su natjerani da se skinu u veš.
“Kako su izlazili krv se lijepila za tabane i kada su ovdje izlazili iz škole dočekao ih je koridor, hodnik, vojnika koji su udarali s kundacima, psovali”, kazao je Hasan Hasanović.
Hasan, koji je preživio genocid, priču nastavlja na brani u Petkovcima – gdje su oni zarobljeni u školi masovno strijeljani. Grupa po grupa. Sami su morali tražiti mjesto na koje će stati i čekati red za smrt. Njihova tijela raznošena su na bezbroj lokacija. Do nedavno su čahure na ovom mjestu svjedočile o tome šta se desilo – danas su ostali bijeli ljiljani.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
