Režim Aleksandera Lukašenka u proteklim je danima hapsio Bjeloruse – građane, novinare, aktiviste, političare – ali i sve one koji su im se našli na putu nakon objave rezultata predsjedničkih izbora.

Među uhapšenim novinarima i to stranim novinarima našao se i freelance novinar Dan Peleschuk koji je u bjeloruskom pritvoru proveo 48 sati. Da nije bilo pomoći prijatelja i američke ambasade u Bjelorusiji vjerovatno bi tamo ostao mnogo duže i sa mnogo težim posljedicama.

U intervjuu za N1 opisao je svoj boravak u pritvoru, ali i to kako gleda na daljnji razvoj situacije.

“Drago mi je da mogu ispričati svoju priču. U Bjelorusiju sam otišao s namjerom da izvještavam o izborima. Aplicirao sam za akreditaciju prije puta. U međuvremenu sam kupio kartu i isplanirao put, nadajući se da ću dobiti akreditaciju. Na kraju je nisam dobio. Ustvari nisam dobio odgovor iz ministarstva vanjskih poslova. Ipak sam otišao u Bjelorusiju, barem kao turista i iskoristio sam to što mogu ući bez vize, s namjerom da budem u Minsku, Bjelorusiji i da vidim kako će se izbori odviti. Nisam radio intervjue., niti objavljivao priče, nisam bio aktivan na društvenim mrežama, čisto kako bih pokazao da tu nisam da bih bez akreditacije izvještavao, već da sam tu da jednostavno upijem okruženje. Većinu izbornog dana i dan poslije sam šetao po gradu, pokušavao da vidim da li se bilo šta događa što se tiče protesta ili bilo kakvog uzbuđenja. Tokom dana u nedjelju i ponedjeljak je uglavnom bilo tiho. U nedjelju uveče, nakon što su se birališta zatvorila, izbili su neredi u različitim dijelovima grada. Neke od njih sam i vidio jer su se dešavali blizu zgrade u kojoj sam odsjeo. Baš tik iza ugla zgrade u kojoj sam rezervisao apartman u nedjelju je uveče policija na neki način zatvarala korodon u glavnoj ulici i hvatali su nekoliko demonstranata koji su se tu nalazili. Tako da sam na neki način iz daleka, recimo to tako, imao uvid u sve.”

“Ponavljam, nisam izvještavao ili nešto prenosio, ništa slično. Naredno veče sam izašao u šetnju nakon večere, ponovo sam pokušao da osjetim situaciju u gradu. Svi su očekivali da će se nešto vjerovatno dogoditi što se tiče nove runde protesta. Nije bilo jasno, neka se čudna tišina nadvila nad grad, kako sam to i opisao u priči koju sam napisao. Oko sedam sati u ponedjeljak uveče sam išao prema jednoj od lokacija na kojima su se desili neredi veče prije, ali nije bilo znaka da će se bilo kakvi protesti vratiti na tu lokaciju. Ljudi su šetali uokolo, baš kao i u obično ljetno veče nakon posla. Mlade su porodice šetale, djeca su se družila. Krenuo sam da podvožnjakom pređem glavnu ulicu kojom sam šetao. Kako sam iz njega izašao i prilazio nekom trgu, parku, odmah su mi prišli, ne sjećam se koliko mi je istovremeno policajaca prišlo, možda je to bio samo jedan, ali ih je vrlo brzo bilo dva pa tri, možda čak i 4 ispred mene. Bio sam zapanjen. Bombardovali su me pitanjima gdje ideš, odakle si, zašto su ti ruke u džepovima, do te mjere da je bilo jasno da ih zapravo i ne zanimaju odgovori, već da su tražili izgovore da me pritvore. Nije prošlo dugo kako su saznali da sam Amerikanac koji je stigao u posjetu iz Kijeva, da su dva različita policajca zgrabili za obje ruke i vodili me ka zatvoru”, kazao je Peleschuk.

Dio Vaše priče koju sam pročitao, a koju ste napisali za Buzzfeed, opisuje vrlo užasavajuće situacije u fiskulturnoj sali. A fiskulturne sale su nešto kao dijelovi ove priče koji se ponavljaju, jer sam čuo da je nekoliko osoba medijima širom svijeta ispričalo da su bili dovedeni u iste, a potom u policijske stanice. Kakvo je bilo Vaše iskustvo u tom trenutku?

“Fiskulturna sala je bila uz policijsku stanicu. Uskoro je postalo jasno da stanica ne može podnjeti tu količinu pritvorenika. Tako da su nas držali u gimnaziji sa parketom košarkaškog terena ili fudbalskog, ne sjećam se tačno, možda je bila kombinacija oba. Bila je to klasična fiskulturna sala, svi su prozori bili otvoreni i do večeri je postalo hladno, svi smo bili u majicama i šorcevima. Tako da je gimnazija de fakto bila mjesto za pritvor, gdje smo bili ili poredani uz zid, sjedili sa glavom na koljenima ili su nas uveče poredali da ležimo na podu u raznim položajima sa rukama na glavi ili leđima, ne sjećam se tačno. De fakto je to postalo mjesto za pritvor. Odatle su pritvorenike jednog po jednog prozivali u pravu policijsku stanicu za ispitivanje uoči optužbe za prekršaj, učestvovanje u neredima. Bila je to veoma ad hoc, improvizovana situacija”, ističe Peleschuk.

U videu pogledajte šta kaže o tome kako je razmišljao o porodici, COVID-19, ali i o tome koliko ga današnja situacija u Bjelorusiji podsjeća na ono što se prije nekoliko godina dešavalo u Ukrajini.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad