Stiglo je hladno vrijeme i problem migrantske krize postaje sve teži. Među onima koji noći provode na ulicama su i djeca - neka od njih tek prohodala u traženju nekog boljeg svijeta sa svojim roditeljima.
Tek nekoliko riječi zna da kaže, ali sve razumije – ozareno nam govori o svojoj jednoipogodišnjoj kćeri Avganistanac Muhamed Isa.
“Pričam s njom stalno, gdje god da pođemo, kažem joj – idemo na piknik. Najčešće jedemo ovako napolju i sve ovo je za nju jedan zabavni piknik… Igramo se, najviše ja trčim s njom jer supruga je u trećem mjesecu trudnoće, još uvijek traje period čestih mučnina”, kaže nam Muhamed Isa, i dodaje:
“Tu sam sa ženom i kćerkom, supruga je trudna, dijete je malo… tri noći spavamo napolju jer kamp je pun, uslovi tamo su loši… Noći su veoma hladne, nije lako. Ljudi su nam pomagali, donijeli hranu, odjeću, ćebe…”, priča nam.
Na autobuskoj stanici u Sarajevu najrazdraganiji smijeh osamneostomjesečne djevojčice Deniz, koja upućuje osmijehe i poljupce svima, hrani ptice i poručuje svijetu da ima pravo na slobodu i bezbrižno djetinjstvo.
Djevojčica Deniz od rođenja je u izbjeglištvu. Tri noći je provela napolju sa nasmijanim roditeljima koji joj govore da je sve igra, izlet, avantura. Priča koja podsjeća na film Život je lijep. Njihov je život i surov i lijep. Djevojčicin smijeh od svega stvarniji odzvanja stanicom, Sarajevom, svijetom. Smije se granicama, pasošima, birokratiji, ljudima koji se boje izbjeglica i sve ih poistovjećuju sa opasnošću, kriminalom, nekim novim ratom… Smije se, dok čeka prevoz za Bihać, onima koji izlaze iz autobusa sa svojim izbjegličkim prtljazima…
“Ja sam izbjeglica, nisam kriminalac”, kaže nam jedan Pakistanac.
Smije se i pticama. Nudi prolaznike svojim slatkišima preobražujući svojom pojavom ovaj gorki svijet u sve što nosi u srcu, očima i rukama.
“Sigurnost i miran život, to je sve što želim. Ja sam elektor inženjer ali život u mojoj zemlji je nemoguć. Teško je, sa suprugom i djetetom u neizvjesnosti. U Fracuskoj se nadam boljem životu, zamišljam da će biti dobro, ne znam, možda život bude dobar…”, rekao nam je Muhamed Isa iz Avganistana.
Prezahvalni za svaku lijepu riječ i pomoć, dok posmatraju svoje dijete, i misle na ono koje raste ispod Hurejminog srca, ne traže ništa. Znamo da je ljudima ovdje teško – pričaju nam. Razumiju i neprihvatanje. Naše je pravo i dužnost, kažu, da za sebe i svoju djecu nađemo pod nebom prostor gdje će život biti miran, a možda i dobar.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad