U satima dok se čeka konačna presuda američkih birača o tome ko će u naredne četiri godine sjediti u Bijeloj kući, brojni analiziraju kako bi predsjedništvo jednog odnosno drugog kandidata moglo uticati na svijet, ali i na naš region Zapadnog Balkana.
Bivši vrhovni zapovjednik NATO-a general Wesley Clark u ekskluzivnom intervjuu za N1 analizira Daytonski mirovni sporazum i Bosnu i Hercegovinu 25. godina nakon tih događaja, Joea Bidena i Donalda Trumpa, uticaj Rusije, Kine i Turske na region, ali i to kako vidi moguću ulogu NATO-a u borbi protiv COVID-a.
N1: Želimo Vas pitati ovo: približavamo se 25 godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, sjećamo se Vašeg mnogo mlađeg lika, sa nekim drugim političarima, drugim vodećim članovima druge američke administracije, ste vodili taj proces. Kako se sjećate tih dana novembra 1995? Ali i kako vidite BiH danas, 25 godina kasnije?
Clark: Naravno da imam dosta sjećanja o tom procesu, mnoga o ključnim akterima u procesu- predsjednik Izetbegović, Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbegović; ali i hrvatskih i srpskih članova također- predsjednik Tuđman i Gojko Šušak. Kao i mnogih drugih koji su bili tu sa nama. Upoznali smo se jako dobro, poštovali, znali smo da je to jedna jako teška stvar, posebno predsjednik Izetbegović. Nikada neću zaboraviti kada je rekao da ne prihvata Republiku Srpsku, rekao je da je to nepravedno, a onda i da će je prihvatiti, mada je nepravedno. Bio je veoma jak i odlučan. Naravno, bili smo u Dejtonu i bili smo zatvoreni. Na kraju sve se svodilo na to da se borba okončala. Iako je bilo mnogo političkih pitanja od tada, stvari s kojima sam lično bio razočaran- kao što je povratak izbjeglica, sposobnost hrvatskog predsjedništva da doista donese konsenzus i okupi etničke grupe nakon ovog konflikta; također moramo biti realistični- bio je to užasan građanski rat. Na desetine hiljada, nekoliko stotina hiljada osoba je preminulo, ubijeni su. Ljudi su gubili svoje domove, porodice, muževe, djecu. Ti osjećaji ne nestaju. Oni ostaju i biće potrebno jako mnogo decenija, ako budemo mogli održati stabilnost u BiH, da se tenzije i podjele smanje. Mi se u našoj vlastitoj zemlji danas suočavamo, sa građanskim ratom, 150 godina kasnije ljudi disktuju o statuama, o ljudima koji su se borili u američkom građanskom ratu, pa pretpostavljam da su groblja naredna stvar o kojoj će diskutovati. To su nasljeđene strasti u ljudskim bićima. Zato smo takvi kakvi jesmo, ali nekako bismo trebali imati bolje anđele čuvare naših bića da nam pomognu da se izdignemo iznad ovih podjela i da radimo zajedno i izgradimo zajednice. Danas, ne možemo živjeti u prošlosti,moramo graditi budućnost.
N1: Znate predsjednika Izetbegovića, Miloševića, Karadžića, Mladića, sve njih, znate Tuđmana, Šuška, sve njih. Ali, mi danas imamo još jednog Izetbegovića, Milorada Dodika, Dragana Čovića, a imamo i građansku opciju u BiH. A također imamo i igrače iz Hrvatske i Srbije, kao što su Aleksandar Vučić i Andrej Plenković- sa hrvatske strane. Da li se išta promijenilo, po Vašem mišljenju, među tim političarima, iz vremena Djetonskog mirovnog sporazuma iz novembr 1995, da li su se odmakli od tih podjela ili su u njima još zaglavljeni?
Clark: Smatram da se jedna stvar promijenila, a to je volja da se riješi nasilje. Mišljenja sam da sve dok ljudi strahuju, da će biti političara koji će se s tim strahovima igrati. Živjeti u BiH devedesetih, značilo je živjeti u stalnom strahu i nesigurnosti. Ne moram Vas i Vaše gledatelje podsjećati na to koji su to strahovi bili. Bili su previše stvarni, toliko šokantni nama sa strane, nismo mogli vjerovati šta se događa. A živjeti u tome mora da je bilo kao živjeti u noćnoj mori svakodnevno. Noćnoj mori straha, nasilja, nesigurnosti, a u nekim slučajevima i gladovanju. Bili su to teški dani pa će ti strahovi biti u tom, nazovimo ga tako, političkom tijelu dugo vremena. Biće potrebna naredna generacija lidera pa možda čak i još jedna generacija nakon toga, da se pređe preko tih strahova. Mislim da bilo šta što možemo uraditi da donesemo ekonomski napredak u BiH, da osiguramo radna mjesta, pomognemo ljudima da gledaju u budućnost, kako se ne bi morali obrazovati pa otići, da mogu ostati kod kuće u svojoj zemlji, sa svojim prijateljima, mislim da je to dobra stvar. Smatram da, da bismo to mogli uraditi, moramo moći ojačati vladu. Drugim riječima, oni moraju osigurati izvore da bi osigurali usluge koje su biznisima i ljudima potrebne, kao i škole, alate, puteve, mostove, brz internet, mobitele, 5G, sve te stvari dio su kretanja ka naprijed u BiH. Jer na kraju, ako se ljudi mogu odmaknuti od materijalnih uslova, mogu preboliti strahove iz prošlosti.
N1: Sa sigurnosne tačke gledišta, da Vas pitam i ovo. Upravo ste spomenuli Ukrajinu, Bugarsku i Rumuniju, ali sve druge zemlje oko Zapadnog Balkana. U posljednih nekoliko godina imamo taj napredak glede sigurnosti i kada govorimo o NATO-u, jer Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija su članice NATO-a. Ali Bosna je tu u problemu jer se Republika Srpska odbija kretati ka NATO-u. Kako ocjenjujete te tri države koje su postale članice NATO-a, koliko je njihovo članstvo važno za regiju, ali i koliko bi to uticaja imalo na BiH ako bismo nekada u budućnosti postali članica NATO-a.
Clark: Prije svega, mislim da je važno da su zemlje kao što su Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, članice NATO-a jer to daje veću stabilnost u regiji. Pomaže da vojske i diplomate sarađuju, postoji ta stalna razmjena ideja o mnogim idejama. Nije to da sad idete u rat, nego da ga nemate i da se krećete mirno naprijed. Mi bismo voljeli da BiH postane članica. Smatram da bi to bila veoma pozitivna stvar za ljude iz Republike Srpske. Bilo bi to teško jer oni naginju ka pan-slavizmu od 19. vijeka i kako je to predsjednik Milošević govorio- Imamo poseban odnos s Moskvom ili Aleksandrom Lukašenkom i Bjelorusijom. Ja to razumijem, ali tu ne leže ekonomske mogućnosti. One su u većoj integraciji sa Evropskom unijom. A NATO bi tu pomogao.
Integralni intervju pogledajte u videu.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
