Podjela Bosne i Hercegovine na etničko-nacionalističkim osnovama nastavlja se i danas, a u državi ostaju samo profiteri sistema, piše u komentaru za DW novinar Erich Rathfelder.

Kada se u proljeće 2019. u Titovom bunkeru kod Konjica diskutovalo o propasti Jugoslavije, na podijumu su bili visokorangirani gosti: Raif Dizdarević i Stipe Mesić, dvojica posljednjih predsjednika propale države Jugoslavije. Mesić je od 2000. bio dva puta hrvatski predsjednik, a tu je bio i Milan Kučan, prvi slobodno izabrani predsjednik Slovenije, koji je na toj funkciji ostao 11 godina.

Sva trojica su se složila da je ključ razumijevanja rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana 25. marta 1991. u Karađorđevu. Trojica nekadašnjih predsjednika su bila istog mišljenja da je ideja o ento-teritorijalnoj podjeli zemlje, sa svim implikacijama na politički dnevni red, došla kroz politiku hrvatskog i srpskog nacionalističkog vođstva pod Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.

Tuđman i Milošević se istina na to nisu usudili, iako su se oko Bosne i Hercegovine načelno složili, i vodili su dalje rat u Hrvatskoj. Isprepleteno multinacionalno i multireligiozno bosansko-hercegovačko društvo je trebalo razbiti i sprovesti ento-teritorijalni princip.

6. maja 1992. su nacionalističke vođe, Radovan Karadžić i Mate Boban pregovarali o spornim pitanjima teritorijalne podjele zemlje. Za bošnjačko-muslimansko stanovništvo nije bilo mjesta. Logične posljedice ovakve politike su bili etničko čišćenje Bošnjaka i svih protivnika nacionalizma.

Štaviše: rat nije bio građanskog karaktera. Zločini etničkog čišćenja nisu bili posljedica rata, već njegov cilj! Više od dva miliona ljudi je sistematski iskorijenjeno i protjerano, desetine hiljada ljudi ubijeno i desetine hiljada žena silovane.

Bosanska država se istina uspjela odbraniti. U centralnoj Bosni je HVO u jesen 1993. pretrpio žestok poraz, a onda je nakon masivnog američkog pritiska pokleknuo i Franjo Tuđman, a Vašingtonski sporazum iz marta 1994. okončao rat u ratu, na užas zapadno-hercegovačkih i srpskih ekstremista.

Karađorđevo je bilo passé, hrvatska paradržava tzv. Herceg-Bosna rasformirana i osnovana Federacija Bosne i Hercegovine. Ali, etno-nacionalni princip je preživio.

Nastojeći da postigne prekid vatre, međunarodna zajednica je odmah prihvatila etno-nacionalnu podjelu zemlje. Dejtonski sporazum je u novembru 1995. istina okončao rat, stvorio demokratske strukture sa parlamentom na svim državnim nivoima, u kojima su sva tri „konstitutivna naroda“ trebala da pronađu kompromis za čitavu državu. Ali, u osnovi sporazum nije promijenio ništa.

Zaraćene strane su uz vojno prisustvo uspjele da se razoružaju, ali je nacionalističkim elitama koje su vodile rat dozvoljeno da ostanu na vlasti. Ljudi su bili traumatizovani, čeznuli za mirom i nisu imali snage da reaguju. Mediji su ostali u rukama ratnih huškača. Prerano održani izbori su ih čak i legitimisali. Pitanja ratnih zločina i satisfakcije za žrtve nijednom nisu ni pomenuta. Takođe ni prava manjina poput Roma, Jevreja i ostalih, koji nisu htjeli nacionalno da se definišu.

To što je Daytonom okončan rat, treba gledati pozitivno, ali da jedan mirovni sporazum konstituiše Ustav zemlje je jedinstven slučaj. Novi Ustav je nametnut. On je zemlji stavio okove i učinio nemogućim sprovođenje reformi, koje bi odgovarale evropskim ustavima. Različite mogućnosti veta partija iz „konstitutivnih nacija“ stvorile su mnoge mogućnosti za blokade. Podstaknuta je korupcija. U okvirima ovog Ustava nije moguće sprovesti ekonomske i pravne zahtjeve za integraciju zemlje u EU.

Kada su propale ustavne reforme koje su predložile Sjedinjene Države 2006. godine, potonuli su i snaga i interes zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma za tu zemlju. EU oscilira od jednog do drugog kompromisa, a presuda Evropskog suda u Slučaju Sejdić i Finci kojio se zahtijevaju puna građanska prava manjina se ne sprovodi. Na ovaj način ne može da uspije ni integracija u EU.

I nije nikakva tajna da nacionalističke partije imaju uspjeha u iskorištavanju mogućnosti blokada kako bi sebi obezbijedile prednost. Jer, nacionalističke partije profitiraju od statusa kvo. U oblastima u kojima vladaju, dominiraju tržištem rada. One do najsitnijih detalja sprovode etno-nacionalni princip u još uvijek izmiješanim sredinama. Dvije škole pod jednim krovom su samo jedan od primjera.

Postoje tri ideologije, tri kulture sjećanja i tri medijska svijeta, koja potpiruju religije. Ako ih ne slijediš, letiš. Ko im se ne priključi ne može da nađe ni posao. Svako ko ne učestvuje, biće progonjen kao narodni izdajnik. Manjine su marginalizovane, što je posljednjih godina dovelo do etničke segregacije.

Sve to je u najmanju ruku moralo da bude izazov za zapadni demokratski svijet. Obećanje iz Soluna, da i Bosna i Hercegovina treba da bude primljena u EU, zvuči sve nevjerovatnije. Brisel se zadovoljava lažima vodećih političara kako idu evropskim putem, a zapravo rade potpuno suprotno.

Činjenica da Milorad Dodik već godinama prijeti otcjepljenjem Republike Srpske je jasno kršenje Sporazuma iz Daytona i to bi visoki predstavnik morao da kazni. Dragan Čović je doduše prestao da priča o trećem entitetu jer ne može da definiše granice. Ali, Milorad Dodik svojom opstruktivnom politikom pokušava i dalje da paralizuje Bosnu i Hercegovinu, kako bi onda govorio da se radi o „propaloj državi“. A on sa Rusijom ima moćnog saveznika za svoju politiku dezintegracije.

Sve zapravo miriše na Karađorđevo. Nadu daju samo nenacionalističke partije i civilno društvo. No, iako su ove partije i grupacije prisutne barem u većim gradovima, njih ignorišu međunarodne organizacije i EU. Najnoviji primjer: zašto predstavnik EU Johann Sattler ignoriše civilno društvo u Mostaru i pregovara samo sa nacionalnim partijama o izbornom pravu u tom gradu?

Desetine hiljada dobro obrazovanih ljudi napušta zemlju, prvenstveno u pravcu EU. Oni ne mogu više da izdrže stanje u svojoj zemlji. Ne vide perspektivu ni za sebe ni za svoju djecu. Ako ćemo iskreno: ostaju stari, popovi, hodže i profiteri sistema. Stoga bi analizu tri nekadašnja predsjednika trebalo uzeti ozbiljno.

*Erich Rathfelder, 1947, je njemački novinar, dugogodišnji dopisnik berlinskog lista Tageszeitung, za koji je izvještavao i o ratovima tokom raspada Jugoslavije. Autor je više knjiga o Balkanu, Bosni i Kosovu. Živi na relaciji Split-Sarajevo. Tekst je dio serije povodom 25 godina od Dejtonskog sporazuma.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad