Christiane Amanpour, svjetski poznata i priznata novinarka i reporterka, te glavni internacionalni korespondent CNN-a, objavila je tekst povodom 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Velika prijateljica Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ime i titulu, kako kaže u tekstu, napravila je u glavnom gradu BiH, u godinama kada je ovdje bjesnio rat.
U proljeće 1995. godine, general Rupert Smith, komandant UN snaga u Bosni i Hercegovini upozoravao je da će bosanski Srbi uskoro pokušati preuzeti ”zaštićene zone” Ujedinjenih nacija.
Mnogi ga nisu shvatili ozbiljno.
Polako, napad se gradio, a 11. jula 1995. godine, desio se masakr u Srebrenici. Nakon godina indiferentnosti, svijet nije više mogao okretati glavu, riječi su kojima Christiane Amanpour počinje svoj komentar na internacionalnoj ediciji CNN-a, u tekstu koji nosi naslov: Genocid u Srebrenici: Odlučujući momenat.
To je najveći zločin potvrđen na evropskom tlu od II svjetskog rata, a broj stradalih i dan danas je zapanjujući.
Više od 7.000 muškaraca i dječaka su pogubljeni, samo zato što su bili muslimani, a oni su samo dio od 100.000 muslimana koji su ubijeni u kampanji etničkog čišćenja u ratu koji je bjesnio.
Prije pokolja u Srebrenici, Ratko Mladić, komandant srpskih snaga viđen je kako se smije sa svojim vojnicima, dijeleći slatkiše djeci, govoreći im da se ne brinu. To je jedan od najstrašnijih videa koje sam vidjela u životu.
Bile su potrebne hiljade i hiljade ubijenih ljudi, genocid u centru Evrope, kako bi SAD i vlada Evrope shvatila da mora postaviti ultimatum Slobodanu Miloševiću, srbijanskom vođi koji je bosanske Srbe koristio kao smrtonosno oružje.
Finalni okidač bio je minobacački napad na sarajevsku pijacu, mjesec dana kasnije.
NATO je bombardovao pozicije bosanskih srba dvije sedmice. Iako su bili nemaskirani i brutalni, jako brzo su postali ”tigrovi od papira”, potom su se i predali, opisuje Amanpour.
Clintonova administracija naredila je Richardu Holbrookeu da zaraćene strane dovede u Dayton, Savezna država Ohio, te da pregovaraju o miru – koji je i dan danas na snazi.
Najbolje i najgore od ljudi se vidi u ratu
Najgori su bili bosanski Srbi, naoružani municijom Slobodana Miloševića, klali su civile, žene, malu djecu i starije ljude.
Ne zaboravimo da je u pitanju namjerno klanje civila, a ne rat između dvije strane. Cilj bosanskih Srba je bio teroriziranje i etičko čišćenje teritorija koje su željeli, čiste, sa srpskim stanovništvom, koje bi se priključile Srbiji.
Sve je izgledalo kao na igralištu. Bili su smješteni na obroncima oko gradova, granatirani su uglavnom stanovnici muslimanske vjeroispovjesti. Snajperi su djelovali oko Sarajeva, Srebrenice i drugih gradova. Ništa nije bilo van dosega. Linije za hljeb, voda, bolnice, škole, čak i putni prelazi.
”Zaista je bilo teško vjerovati da je samo deceniju prije toga, etnički izmiješan, sofisticiran i liberalan grad Sarajevo bilo domaćin Olimpijskih igara 1984.
“Dok sam radila na izvještavanju o ratu u Sarajevu, teško je bilo zamisliti da je jedan stadion gdje su Jayne Torvill i Christopher Dean, klizački par, ušli u historiju, je sada jedno groblje. Teško mi je bilo povezati da se umjesto muzike Bolera, koja im je donijela zlatnu medalju, sada čuju minobacačke vatre i snajperski pucnji”, navodi svjetski poznata novinarka CNN-a.
Ali rat vadi i ono najbolje od ljudi. Oni koji su ostali i dali otpor, preživjeli su. Oni koji su se borili vjerovali su da će nakon što prođe taj pakao od rata, ponovo moći živjeti zajedno u njihovom voljenom multietničkom gradu. Gradu, koji uprkos grozotama rata, zaboravljen od svijeta, čuva svoje dostojanstvo, humanost i nadu, između ostalog navodi u tekstu.
Prava objektivnost
Kao mlad reporter u Bosni sam našla svoje mjesto. Učena sam vrijednostima slobode, demokratije, ljudskih prava, religijske i etničke tolerancije, a sve sam to vidjela u Bosni kojoj prijeti smrtna opasnost, u Sarajevu, Srebrenici i svim drugim mjestima.
”Tada sam odlučila da radim i da se borim, kroz moje riječi, i slike koje sam slala svijetu”.
Borba je značila da vidim jasno, i da znam šta gledam, odnosno da prenesem svijetu istinu koja se dešava pred mojim očima.
Objektivnost, Zlatno pravilo novinarstva mi je bilo u fokusu.
”Shvatila sam da objektivnost znači i saslušati sve strane, ali ne i da sve strane tretiram jednako”, ističe Amanpour.
Objektivnost ne znači odnositi se isto prema žrtvi i agresoru. Objektivnost ne znači imati lažnu moralnu ekvivalencu. Ali to je ono što je moja vlada tražila od mene.
Zvaničnici iz SAD-a i diljem Evrope koji nisu htjeli intervenisati, kazivali su da su obje strane krive, a nisu bile. Masakr u Srebrenici je to i dokazao, a dokazao je i našim vladama da ne smiju više gledati u suprotnom smjeru.
Momenat suočavanja
Godinu prije dešavanja u Srebrenici, rat u Bosni je još uvijek bjesnio, predsjednik Bill Clinton je bio u Atlanti na CNN-ovom globalnom forumu. Bila sam jedan od nekoliko korespondenata na nečemu što je izgledalo kao globalna press konferencija.
Moderator i producent Judy Woodruff me pitala o Sarajevu. Nisam očekivala da ću se suočiti sa Clintonom. Predsjednik je malo prije govorio o velikom poslu koji SAD pravi sa humanitarnom pomoći. Meni je to bilo teško svarljivo.
Sve o čemu sam mogla da mislim bilo je ”nikad više, nikad više”, navodi Amanpour u opsežnom tekstu.
Preskakala sam s pitanja na pitanje: Čemu previranja oko Bosne, zašto ne ustau protiv rata koji je pokrenula srbijanska mašina, i zašto ne donese opasan presedan?
”Razljutila sam ga. Bio je to čudan momenat i meni i njemu. Gledajući unazad, mislim da sam uradila pravu stvar. Bili smo u vremenu gdje su se slične stvari dešavale diljem svijeta”, objasnila je.
”Zaista bih sada voljela da se svijet uozbilji oko ISIS-a, kao što su se kasno uozbiljili kada su porazili genocidnu srbijansku strategiju u Bosni i Hercegovini, čime su okončali kraj najkrvavijeg stoljeća našeg doba”, završila je Amanpour svoju opservaciju koju je prenio CNN.