Mirko Vukeljić, graditelj violina koji stvara u ateljeu u Doboju, tokom svoga četrdesetogodišnjeg rada napravio je 50 do 60 violina. Tačan podatak nema, jer mu je voda prošle godine prilikom poplava odnijela dnevnik, ali kaže da bi sve više od tog broja bilo previše.
“Ne može više. Kada čujete graditelja da je izgradio 500 violina, onda to nešto nije u redu”, kaže ovaj majstor.
Ekipu Anadolije dočekao je u svom ateljeu koji je uredio kako bi se osjećao prijatno, jer bez toga ne bi mogao ni da radi. Zidovi ateljea prekriveni su raznim alatima, umjetničkim slikama, literaturom… S obzirom na to da ga najčešće nazivaju dobojskim Stradivarijem pitali su ga da li mu to predstavlja dodatnu odgovornost.
“Prvo da vam kažem za Antonija Stradivarija, to je čovjek koga je odredila priroda da njega niko nikada do sad nije ponovio i mene imaju sinovi. Otprilike, moja odgovornost se sadrži u tome da uvijek težim da sljedeća violina bude bolja od prethodne”, kaže Mirko Vukeljić.
Deset godina učio
Na ideju da gradi violine došao je sa pokojnim rođakom Brankom Sofrenićem, sa kojim je od malih nogu majstorisao, pa je kaže i violina došla na red, mada misli da su presudne bile magične priče koje postoje o ovom instrumentu. Čitali su literaturu, obišli svijetske majstore i nakon deset godina upornog rada uspjeli su postati graditelji violine.
Kaže da je u gradnji violine sve važno, odabir materijala, mjere, ako promašite odabir materijala nema violine, ako bilo šta promašite nema koncertne majstorske violine.
“Sve je važno, sve počinje od ravni, a kad se završi gradnja violine nigdje više nema ravni, tako da smo shvatili da je violina nešto magično”, kaže Vukeljić.
Drvo od kojeg se gradi violina mora se sušiti najmanje deset do 12 godina, a ovaj majstor koristi drvo koje se sušilo 20 do 30 godina, pod specijalnim uslovima.
“Za uvaženog graditelja ima priča za života mu je potrebno drveta koliko može ponijeti na leđima. Šaljivo je ali nije daleko od tog”, ispričao je ovaj majstor.
Kaže da je za violinu strogo određeno šta se od čega pravi. Najviše se koristi javor rebraš od kojeg se prave leđa okvir i vrat violine, drugi materijal je smrča. Oba drveta nabavlja u BiH ,a kaže da je javor rebraš akustični za gudače i za ostale instrumente na planeti najbolji iz Bosne i Hercegovine. Treće drvo koje se koristi je ebanovo drvo. Nije brojio, ali misli da violina ima oko 70 dijelova i sve ih pravi ručno osim žica, čivija i “fajn štimera”.
“Majstoru graditelju nije ostavljeno da izmišlja neku toplu vodu, sve je nacrtano, izmjereno i majstor se ponaša po crtežima i mjerama”, kaže on.
Ipak, ni jedna violina ne može biti ista kao neka druga, a ovaj majstor to objašnjava riječima da na Zemlji nema ni dva lista ista.
“U tome je razlika, jer dva ista predmeta ne postoje na planeti”, kaže Vukeljić.
Prema njegovim riječima za graditeljski posao za jednu violinu potrebno je od 300 do 400 radnih sati. On radi isključivo po narudžbi, a do sada je imao mušterije na svim kontinentima, osim u Africi. Ponosan je na violine koje sviraju u Tokiju u državnoj filharmoniji, u Štokholmu, Portugalu, Americi, ali i u Banjaluci, Zenici i Sarajevu.
Na pitanje kako se može znati razlika između dobrog i lošeg graditelja, kaže da to u svakom slučaju ocjenjuje svirač, pri čemu je presudan ton violine.
Trenutno gradi violinu za prespektivnog mladog violinistu u San Remu u Italiji i to od matrijala za koji kaže da još nije viđen. Jedini je graditelj violina u BiH, a ima dva sina.
Naslijedit će ga sinovi
“Zoran koji je sada u Vegasu trenutno se ne bavi se gradnjom, ali se bavio, učestvovao je prije nekoliko godina u Klivlendu na svjetskom takmičenju graditelja violina u Americi u državi Ohajo. Dragan, stariji sin, živi u Boljaniću, podozrenskom selu, gdje imamo atelje i on gore gradi”, priča Mirko Vukeljić.
Iako dosta toga zna napamet, svakodnevno konsultuje literaturu, pa su pred njim uvijek crteži i mjere. Mnogo je kaže naučio i iz reparacije tuđih violina, jer svaka violina nosi svoju poruku.
Vukeljić voli i eksperimente vezane za gudačke instrumente. Između ostalog, kaže, dokazao je da violina ne mora biti oblika na kakav smo navikli. Izradio je sanduk od bukovine, u violinu “normalnog” oblika usuo je pijesak, a zatim ga presuo u bukov sanduk i poravnao kako bi dobio identičnu zapreminu. Ispoštovao je i mjere menzure i korpusa, a puž je zamijenio ornamentom kojeg naziva Boro Paravac, po bivšem članu Predsjedništva BiH, jer mu na njega liči. Kada je sve to završio, ustanovio je da zvuči isto kao obična violina.
Ipak, oblik violine i ovaj instrument Vukeljić smatra toliko magičnim da se na njemu nema šta ni dodati ni izmijeniti.
