Bivši ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija je napisao novi tekst na svom blogu u vezi reformske agende koju je juče usvojila FBiH.

Tekst prenosimo u cjelosti.

Kultiviranje inkluzije u kriznim vremenima Symi Symposium, na poziv Georga Papandreua, presjednika Socijalističke internacionale i bivšeg grčkog premijera, tokom sedam dana je okupio 50-ak, uglavnom starih poznanika i prijatelja iz svijeta politike, poslovnog svijeta, akademske zajednice sa 5 kontinenata i 20 zemalja.

Od pametnih ljudi sa iskustvom, znanjem i titulama Nobelovaca, predsjednika, premijera, ministara, konsultanata, profesora, poduzetnika uvijek se ima šta naučiti, pa i kada govore o onome što ti se čini da te se baš i ne tiče.

U ovako povezanom svijetu, teme kao što su „Geopolitičke promjene u arapskom svijetu“, „Kulturna i religijska saradnja“, „Balkanska odiseja ka istini i pomirenju“, „Samoodrživi razvoj i izlaz iz finansijske krize“, „Povećavanje uticaja progresivnih snaga – izborne strategije i političke poruke“, „Erozija fundamentalne vizije Evropske unije“, „Suvereni dug, realna ekonomija i potreba za kreativnim razmišljanjima – slučaj Grčka“, tiču se svih nas više nego ikada ranije.

Pored ostalih, dugi razgovori sa jednim od vodećih živih ekonomista Josephom Stiglitzem, čovjekom koji nije poznat samo po Nobelovoj nagradi za ekonomiju, već i po svom radu na Clintonovim ekonomskim reformama i projektima širom svijeta kao glavni ekonomista Svjetske banke – nisu mi samo pomogli da shvatim uzroke i perspektive EU i Grčke ekonomije, već i da bolje vidim ono što je pred Bosnom i Hercegovinom i čitavim regionom.

Ekonomija Bosne i Hercegovine, kao i Grčke, se našla u teškom stanju zbog svojih specifičnosti, ali imaju i uzroke koji su vrlo slični – dugogodišnja politika obilježena korupcijom i klijentelizmom, namještanjem poslova malom broju članova porodice i prijatelja, bogatima koji su postajali bogatiji a ostali siromašniji, gubitak vjere u političare i tradicionalne političke partije, opasna pojava i jačanje populista i radikala punih obećanja bez pokrića.

Za razliku od Grčke, EU je dala Bosni i Hercegovini šansu za novi ekonomski početak. Kada vidim šta je dobila Grčka, zaključak mi se sam nameće – mi smo još, ekonomski i za sada, odlično prošli.

„Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu“ je sigurno dokument koji bi svako od nas mogao promijeniti, manje ili više, uvjeren da bi ga tako popravio.

Što se mene tiče, prijatno sam iznenađen. Osim toga, vidi se da ga nisu pisali oni koji su ga kolektivno usvojili što ga je, prvo, učinilo mogućim, a potom i boljim nego da su ga pravile ovako naštimane ili raštimane vlade.

Dakle, ovo je dobar plan. Zato se, sada, ne treba puno oko njega sporiti. Sada je ključno pitanje kako možemo natjerati vlasti da ga efikasno provedu u nespornim dijelovima, te kako da utičemo da se osmišljeno definiše ono što je ostavljeno upitnim i nedorečenim.

Četiri tačke daju precizne i jasne odgovore zašto sve ovo moramo raditi (tačke 1,2, 4 i 7). One su potpuno neupitne.

Šest tačaka (3,5,6,14,16, i 17) nam govori kako raditi da bi došli do definisanih ciljeva. Mora se priznati da je u navedenim tačkama međunarodna zajednica preuzela obaveze bez kojih naše vlasti ne bi mogle ni pomaknuti dalje.

Sedam tačaka (8,9,10,11,12,13 i 15) definiše šta nam je raditi kroz šest detaljnije razrađenih oblasti, a koje su već ranije naznačene i potpisane od strane šefova svih stranaka i usvojene u parlamentima. Da nekoga ne bi čudilo kako to da imamo 6 oblasti i 7 tačaka, treba ovdje napomenuti da je sedma tačka ništa drugo nego preuzeta obaveza da se konačno obradi popis stanovništva kako bi uopšte mogli početi popunjavati upitnike za EU kandidatsku prijavu kada nam za to daju zeleno svjetlo.

Sigurno da i ovdje ima kontroverznih, nejasnih pa i nedostajućih obaveza, ali o njima treba govoriti kada za to dođe vrijeme ili ih nametati ukoliko vlasti same to ne budu radile.

Primjer, puno se govori o porezima ali ni riječi o tome da treba uvesti progresivne poreske stope za veće prihode i imovinu, kako bi se napala jedna od rak rana našeg društva – rastuća, socijalno neprihvatljiva i ekonomski pogubna nejednakost.

Primjer drugi, već se na različite načine čita tekst o mogućoj privatizaciji telekoma. Ono što treba pozdraviti je da se ova tema konačno ozbiljno otvori. To znači da se o njoj treba govoriti javno i stručno a ne politikantski i površno pod uticajem stranih, umjesto naših, interesa.

Primjer treći, stvaraju se nepotrebne zabune kroz nepromišljene i neutemeljene izjave aktera političke scene. Tako se npr. Zakon o radu nepotrebno tretira kao pitanje da li ste za ili protiv Reformske agende, umjesto kao samo jedan od zakona iz jedne od tačaka (10) agende. Upravo zato možemo čuti one koji su odlučno protiv nečega što nisu ni pročitali, niti imaju spremnosti da popravljaju nešto za šta ima i razloga i argumenata i načina da se popravi. Onda im se pridruže stranci koji bespotrebno brane nedovršeni Zakon kroz besmisleni obračun sa Titom. Prirodno to sve aminuje premijer koji ne zna braniti Zakon jer ne zna ni osnovnu činjenicu da je postojeći „Titov“ zakon napravila stranka koja ga je sa svojim današnjim partnerom napravila prije 16 godina, a njega danas „turila“ da se ne miješa u svoj posao.

Nakon novog pristupa EU zapadnom Balkanu kao i Bosni i Hercegovini, dobili smo i gotov tekst reformske agende. Sada treba sprovesti ono što je neupitno. Precizirati i raditi na onome što zahtijeva još dugog, mukotrpnog i stručnog rada. Svi imaju posla ukoliko žele biti dio procesa. Bez jeftine demagogije i populizma. Osmišljeno i stručno. Vlast i opozicija. Akademska i poslovna zajednica. Na kraju. Za razliku od nas, Grčka od međunarodne zajednice još nije dobila novi ekonomski početak, a i ne zna se kada će.

Bosna i Hercegovina je to dobila – šansu za novi ekonomski početak. Istina, nama tek predstoji ono što ide nakon početka ekonomskih reformi i vladavine prava – strukturalne i institucionalne reforme dvadesetak godina nakon Dejtona. Ali to je druga tema i ona nema veze sa Grčkom. Do tada, reformska agenda se može implementirati kroz 4M model – motivisanje, mobilizovanje, mjerenje i menadžment. Svako ko želi biti dio promjena, ima svoje mjesto.