Milošević i Tuđman su imali "pakleni pakt", bili su "lojalni saveznici", a krajnji cilj njihove komunikacije bila je BiH, i njena podjela, kazali su gosti specijalne emisije TV N1 "Oluja koja traje".

Dvije istine istog događaja. Dva stava o “Oluji” koja je u Hrvatskoj dan pobjede, u Srbiji dan žalosti.

Dvadeset godina kasnije uzavrele reakcije otvaraju pitanje kako je moguće ostvariti suživot ako se ne usaglase stavovi oko toga zašto se i kako nešto dogodilo.

Predsjednik Vlade Srbije poručuje da se zločin može oprostiti, ali ne i zaboraviti, dok predsjednica Hrvatske kaže da je Oluja posljedica rata koji ta zemlja nije željela, već joj je on bio nametnut politikom Slobodana Miloševića.

O uzrocima, razlozima i posljedicama “Oluje” dvadeset godina kasnije, u specijalnoj emisiji N1 govorili su ratni gradonačelnik Knina Drago Kovačević, odgovorni urednik lista Vreme i autor filma “Pad Krajine” – Filip Švarm, nekadašnji šef službe za informisanje Vojske Srbije Ljubodrag Stojadinović, kao i predsednica DSS-a i ćerka prvog lidera SDS-a u Hrvatskoj Jovana Raškovića, Sanda Rašković Ivić.

Govoreći o planu Z4, Drago Kovačević kaže da su Martić i Mikelić odbili da dođu na sastanak sa Peterom Galbreichtom, i to u posljednjem trenutku, a da se čak i Galbreicht šalio prilikom susreta da im Beograd nije dao.

Donio plan i rekao nam:Bijedite ih, ako ovo prihvatiite to je pobjeda Krajine, ispričao je Kovačević. “Čitav plan je garantovao da bi najveći broj Srba u Krajini ostao u Krajini“, kaže on.

Kako je naveo, Beograd je apsolutno bio protiv tog plana, a s druge strane, nijedan državni organ Hrvatske nikada nije rekao da odbija Plan Z4. Bile su neke sporadične izjave, ali nikada nisu odbili, dodao je i kazao da je to bilo stoga jer je Slobodan Milošević bio jako lojalan saveznik Franje Tuđmana, i da je hrvatska strana imala informaciju da će Srbi iz Krajine odbiti plan.

On je podsetio da su Plan Z4 su radile ozbiljne sile – radila ga je Amerika, Rusija, francuski ambasador, i ambasador tadašnje Evropske zajednice.

Prema samom priznanju Hrvoja Šarinića, šefa Tuđmanovog ureda i jednog od njegovih ljudi od najvećeg povjerenja, on je 17 puta razgovarao sa Miloševićem od 1993. do 1995, kaže Filip Švarm.

U pitanju je bila jedna direktna komunikacija, a potezi Zagreba i Beograda su bili poznati jedni drugima, dodaje on. Uvek je u prvom redu te komunikacije bila BiH, a Krajina je bila sporedna predstava, kojom su jedni druge ucjenjivali, kaže Švarm.

Od 1991. Krajina je živjela “na tuđem vremenu”, koje je zavisilio od onoga što će se dogoditi u BiH, dodaje on. Kako je naveo, Z4 je bio neka vrsta plana da se dešavanja u Krajini ne završe ratom.

On je citirao profesora Dejana Jovića koji je, na tribini u Beogradu u utorak, rekao da reintegracija Krajine u Oluji jeste bila reintegracija teritorije, ali bez stanovništva.

Kako je naveo Švarm, Plan Z4 Miloševiću nije odgovarao zbog BiH, još manje zbog Kosova, a Tuđmanu – jer sebe nije vidio kao predsjednika svih građana, već kao predsjednika Hrvata.

Ljubodrag Stojadinović, koji je u to vrijeme bio načelnik uprave za informisanje Generalštaba Vojske Jugoslavije, kaže da je postojalo nekoliko faza u toj drami koja se odvijala nekoliko godina. “Van svake sumnje je da je Generalštab Srbije pružao pomoć, ali bilo je i različitih stavova u pogledu razumjevanja pozicije vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske Krajine… Vojska je davala kadrove koji su komandovali vojskom RSK, ali taj se proces mijenjao”, kaže on.

Vojska RSK je slabila, na širokom frontu, bez rezerve, a hrvatska vojska je postajala operativno sposobnija, uz pomoć američkih instruktora, dodao je.

On je istakao da je postojao jedan patološki pakt Tuđmana i Miloševića, da Milošević nije znao šta treba raditi i da je verovao Tuđmanu koji je imao svoje planove – da Srbima treba pokazati put.

Pomirenja još dugo neće biti, u ovom času Srbija je pacifikovala svoju vojsku, a Hrvatska je militarizovala svoju politiku, dodao je Stojadinović. Kako je naveo, to neće dovesti do nekih novih sukoba, ali će dovesti do tenzija.

Kovačević kaže da su Milošević i Tuđman bili jako lojalni saveznici. “A krajnji ratni cilj im je bila podjela BIH. Ja sam to shvatio nakon Vans-Owenog plana“.

Rat je iz Krajine prešao u Bosnu, taj rat je i otvoren u Krajini da bi se prelio u BiH, dodaje on.

Franjo Tuđman je imao plan – uzeti Hercegovinu i ostaviti Hrvatsku sa tri, četiri minorna procenta Srba, što je i priznao javno, navodi on. To je bilo praktično i priznanje namjere etničkog čišćenja, kaže Kovačević.

On napominje i da je Šešelj u nedavnom intervjuu Informeru kazao je da je rat tamo bio dogovoren, ali da nije, zbog bliskosti sa tadašnjom vlasti, da prizna savezništvo sa Hrvatskom. “Prvi put sa te strane ja čujem takvo priznanje”, kaže Kovačević.

“Tu historičari neće dati dokumenta, takvi papiri se ne potpisuju”, ističe on.

On, takođe, navodi da je Stipe Mesić, kad je došao na Pantovčak, morao da demontira crveni telefon između Tuđmana i Miloševića.

Švarm kaže da nije sve zavisilo ni od Miloševića, Martića i Babića već i od Tuđmana, koji je želio da se na svaki način Krajina likvidira vojnički. U onom trenutku kada su se karte složile u BiH, kad je tu bio Holbrooke, onda dolazi do zelenog svijetla Hrvatskoj, dodaje on.

Tačno je da možda Washington nije dao zeleno svetlo, možda ni State deparmtent, ali Hrvatska je uspjela da angažuje firmu generala i diplomata MPRI, koja uspostavlja neformalni kontakt sa Pentagonom, dodaje Švarm.

“Vjerujem je da je često Holbrooke ostavljao Galbreichta i bez informacija i pred svršen čin”, kaže on.

Kovačević je ispričao i da su postojali pregovori u Ženevi, između krajiške i hrvatske delegacije. Kako je naveo, krajiška delegacija nije ni znala stav Beograda. “Ona je prihvatila prijedlog Z4, a hrvatska delegacija nije htela ni da čuje. To je bila neka vrsta predstave”, naveo je on i dodao da se vidjelo u Brionskim transkriptima da je Tuđman rekao: Idem u Ženevu, ali ne da pregovaram, već da sakrijem.

Nikada ne mogu gledati odnose između Srbije i Hrvatske, a da tu ne vidim Bosnu, kaže Kovačević.Tvrdim da u Srbiji i Hrvatskoj postoji značajan dio političke elite koji razmišlja o podjeli BiH, kaže. Ta priča će se završiti kad BiH postane funkcionalna država i dio panike iz ove dve države potiče od toga što BiH treba da postane funkcionalna država, navodi.

U Hrvatskoj, prema rečima Kovačevića, egzistiraju dva mita – to je mit domovinskog rata i mit branitelja I ta dva savremena hrvatska mita funkcionišu. Ako to ne uvažava neko ko hoće vlast, nema nikakvu priliku, dodao je on. To je vrlo moćna grupacija između 500.000 i 600.000 ljudi.

Dakle, Hrvatska je imala između 550 i 600.000 vojnika da bi izbacila 250.000 Srba iz Krajin, ističe Kovačević.

“Sjećanje smo pretvorili u rat sjećanjima”, kaže on i dodaje da je ključna igra ipak Bosna. “Srbiji je u najboljem interesu da ima najbolje odnose sa BiH i Hrvatskom, a to se može samo dogoditi na iskrenim odnosima, da vodimo dijalog”, kaže.

Stojadinović: Mit je da je Milošević mnogo znao

Ne vjerujem u realnost te ideje o podjeli Bosne, kaže s druge strane Stojadinović. “Mislim da nije postojala politička i vojna koncepcija, koja bi mogla da dovede do te podjele”.

“BiH je, pored svega što se sada dešava, jedan prostor za pomirenje… Ne slažem se sa tezom da se zločin može oprostiti i zaboraviti, to ne može, može se samo ostaviti iza sebe”, kaže on i dodaje da će se to postići evolucijom. “Ta evolucija će trajati nekoliko desetina godina”, ocenjuje.

Cijeli transkript specijalne emisije TV N1 “Oluja koja traje” možete pročitati na ovom linku.