U Banjaluci nema euforije u vezi osvajanja kadetskog zlata u košarci. Nema slavlja, ni dočeka. Mirno je na ulicama, ali je zato vatreno na društvenim mrežama.

Dan nakon što su i košarkaši iz RS, pod zastavom BIH, stali na tron Evrope, u Banjaluci uobičajno. Bez slavlja, i euforije. Većina ankteranih građana kaže da nije gledala utakmicu, niti navijala.

Džanan, Njegoš, Sani, Lazar, Amar, Aljoša, Adi, Nikola, za jedne su kao Divac, Kukoč, Rađa, Đorđević – svjetski šampioni iz 1987. godine, a za druge sredstvo političke manipulacije.

Na Twitteru je Rajko Vasić poručio da Srbi i Hrvati ne treba da igraju za BIH.

Brančica je ipak slavila, uz poruku da oni kojima se to ne sviđa, mogu da poljube pehar.

Uz podršku košarkašima Srđan Puhalo je primijetio da je ipak “više Anta, nego kadeta”.

“Zato što je pohvalno biti Ante u naciji nekoj, kadeti su incident“, rekao je psiholog Srđan Puhalo.

Danijel Simić, kolumnista, kaže da je u BiH zloupotreba sporta njegova glavna upotreba, ali da se država ne gradi na sportu. Podsjeća da je u centru Banjaluke svojevremeno grafit: ”Ko za Bosnu igra Srbin više nije”, označavao većinsko mišljenje.

“Danas je daleko od toga, drugačije, nije više ta ratnopsihotično mišljenje, da ko god igra za BIH da je izdajnik. Da li će igrati za BiH više zavisi od toga da li će ga pozvati reprezentacija Srbije“, smatra Danijel Simić sa portala frontal.rs.

Sportski radnici ipak smatraju da različitih interpretacija uspjeha ne bi bilo kada bi se edukovali i treneri. Podsjećaju da su ova djeca, tim petnaestogodišnjaka više nacionalnosti, u Kaunas otišli da pokažu kako igraju lopte.

“Da uložimo malo više u trenere koji prenose poruke mladima, da imamo zajendičke lige“, smatra trener Boban Stanojević.

Uspjehe sportista Srbije, redovno čestitaju entitetski zvaničnici, predsjednik i premijerka – saopštenjima iz kabineta. Danas, iz kabineta nema službenih čestitski bh. kadetskoj reprezentaciji, tek agencijska čestitka Milorada Dodika četvorici reprezentativaca iz RS.