Porodiljna kolonija od blizu 10.000 šišmiša koji su se nastanili u nekadašnjem tunelu uskotračne pruge kojom je prolazio voz Ćiro u naselju Čvaljina, kod Zavale, u općini Ravno, bit će spašena i sačuvana.
Kada naredne godine krene realizacija projekta osposobljavanja nekadašnje uskotračne pruge, a koja će se ubuduće koristiti kao biciklistička staza koja će spojiti općine Čapljina, Ravno, Neum i Grad Trebinje, i praktično povezati BiH sa Hrvatskom, odnosno Konavlima i Župom Dubrovačkom, to neće naštetiti koloniji. Odlučeno je da trasa biciklističke staze zaobiđe tunel u kojem su se nastanili šišmiši.
Ekipa Anadolije posjetila je tunel kroz koji je prolazio Ćiro. Na zidovima tunela sa obje strane mogu se primijetiti kako pojedinačne jedinke šišmiša tako i čitave grupe, koje formiraju grozdove.
“Kao biolog sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu sa kolegama sa PMF-a i kolegama iz Hrvatske već dugo godina bavim se podzemnom faunom i posljednji put sam u tom tunelu bila u maju ove godine budući da radimo na jednom projektu koji ima za cilj da se otvori biospeleološki muzej Vjetrenica. To će biti prvi biospeleološki muzej na Balkanu tako da nam je zaštita šišmiša u tunelu jedan od prioriteta”, kazala je prof. dr. Lada Lukić – Bilela, sa Odsjeka za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i predsjednica Biospeleološkog društva BiH (BIOSPELD) u razgovoru za Anadoliju.
Prijedlog ovog društva je da se biciklistička staza izmjesti tako da se šišmiši ne diraju.
“Iako je željeznički tunel napušteni antropogeni objekat i najvjerovatnije i kada bi se na neki način pomakli našli bi neko drugo mjesto. Ali, za sada je apsolutno rješenje da se izmjesti staza, a da se oni ne diraju”, istakla je Lukić – Bilela.
Neopravdan strah od šišmiša
Ona navodi da imaju vrlo dobru saradnju sa općinom Ravno, a osobito sa Anom Soldo, direktoricom Javne ustanove Vjetrenica u okviru koje se i realizuje projekat osposobljavanja biciklističke staze trasom bivše uskotračne pruge kojom je saobraćao Ćiro, ali i otvaranja biospeleološkog muzeja Vjetrenice.
Iz Javne ustanove Vjetrenica za jesen najavljuju otvaranje biospeleološkog muzeja jedinstvenog ne samo u Bosni i Hercegovini već i u regiji.
“Biospeleološki muzej će biti i centar svega onoga što se događa oko Vjetrenice. Unutra će biti izlošci iz Vjetrenice, biće objašnjen fenomen kraškog polja, Popovog polja, fenomen životinja koje žive u podzemlju s tim da će se naglasak biti na čovječijoj ribici. Pokušat ćemo na zanimljiv način objasniti nastanak siga u podzemlju – stalaktita i stalagnita. Imamo jako zanimljiv stari čamac koji je izvađen iz Vjetrenice. Prvi istraživači koji su došli tu prije 100 godina ostavili su taj čamac unutra, a mi smo ga izvadili. Otvaranje muzeja bit će na jesen”, navodi Ana Soldo, direktorica JU Vjetrenica.
Lukić – Bilela objasnila je neke od karakteristika kolonije šišmiša u tunelu kod Zavale.
“Tačno je da je otprilike do 10.000 jedinki najviše zabilježeno unutra, u tunelu. Uglavnom su mješovite kolonije i to tri vrste Myotis myotis, Myotes blythii i Miniopterus schreibersii od kojih je ovaj posljednji najosjetljiviji. Ove druge dvije vrste su vrlo slične morfološki, a zbog slične anatomske građe grkljana frekvence eholokacijskih signala su također slične, pa ih je teško razlikovati bat detektorom. Vrlo često stvaraju mješovite kolonije i ta kolonija u Zavali u tunelu je porodiljna kolonija ili majčinska kolonija gdje se preko ljeta nalaze majke sa mladuncima. Ako ste primijetili često se nađu u zbijenim skupinama – grozdovima, drže se zajedno iz više razloga. To im stvara stabilnu temperaturu koja je bitna za mladunčad koji su apsolutno vezani za majku prvih nekoliko mjeseci. One sporadične jedinke na rubovima mogu biti mužijaci”, navodi dr. Lukić-Bilela.
Profesorica naglašava da ljudi uglavnom ne znaju mnoge stvari o šišmišima, te da je ova vrsta često stigmatizirana zbog onih vrsta koje se hrane krvlju domaćih životinja. Napominje da se radi o svega tri-četiri vrste koje žive uglavnom u Južnoj Americi. Neki tropski šišmiši podreda Macrochiroptera, letipsi, navodi, koji se hrane voćem i ugrožavaju plantaže, mogu biti nezgodni za uzgajatelje plantaža, ali oni koji obitavaju kod nas pripadaju podredu Microchiroptera i isključivo su kukcojedi.
Šišmiš pojede i do hiljadu komaraca
“U našim uvjetima oni su apsolutno korisni. Hrane se insektima. Hrane se u periodu lova čija dužina zavisi od godišnjeg doba: u aprilu je on 20-ak do 25 minuta, a ljeti je daleko duži. Osobito je to kod šišmiša u urbanim sredinama gdje može trajati veći dio noći, ovisno od svjetla gdje kukci dolaze. Mogu pojesti zaista ogorman broj, oko 1.000 komaraca, sitnih kukaca koji prenose zarazne bolesti, odnosno smetaju ljudima. Tako da mogu biti izvrsni u reguliranju brojnosti populacija štetnih insekata”, ističe prof. Lukić – Bilela.
Naglašava da su šišmiši korisni u podzemnim eko sistemima, zato što njihov izmet – guano obezbjeđuje organsku tvar.
“Ljudi ih se ne trebaju bojati, oni ne napadaju, oni imaju sustave eholokacije i izbjegavaju prepreke, objekte, a time i ljude. Narodno je vjerovanje da se zalijeću u kosu, što je sasvim neopravdano. Pomoću svojih specifičnih struktura u laringsu ili čak coktanjem jezika emituju zvučne valove visokih frekvencija, ultrazvuk, koji se odbijaju od predmete odnosno njihov plijen, a životinja odjek (eho) prima posebnim strukturama u uhu i stvara sliku u mozgu o udaljenosti plijena, njegovoj veličini… Granica čujnosti čovjeka je između 20 i 20.000 Hz (herca), a šišmiši emituju ultrazvuk u rasponu od 14.000 i 110.000 Hz, koji ne možemo čuti pa zato koristimo posebne detektore kojima bilježimo frekvencu njihovih “poziva” (calls) i učestalost na osnovu čega možemo odrediti o kojoj vrsti se radi, mada je najsigurnija metoda hvatanja u posebne mreže (Mist net) uz brzu manipulaciju (mjerenje morfoloških karaktera) kako bi ih što manje uvodili u stres”, naglašava prof. Lukić – Bilela.
Navodi da je neophodno raditi na edukaciji stanovništva i posjetitelja turistički otvorenih pećina o značaju šišmiša na način da se kaže da “tamo negdje u tunelu koji je kilometar-kilometar i po od biospeleološkog muzeja žive šišmiši, ali nikako i da se iskoriste u turističku promidžbu”.
“Mislim svakako da će biti zaštićeniji tim muzejom, njegovim otvaranjem. Najprije što će tu dolaziti znanstvenici koji će raditi stalnu promidžbu, koji će reći tu imate veliku koloniju nemojte joj se približavati, uznemiravati”, napominje Lukić – Bilela.
Mladunčad najosjetljivija
Objašnjava specifičnost dolaska mladunčadi na svijet, odnosno kada su oni sa majkama. Šišmiši se naime, parenje u jesen (ili od jeseni do proljeća), ali se oplodnja tek odvija na proljeće i zavisno o kojoj se vrsti radi, a ženka koti većinom samo jednog mladunca u periodu od maja do jula.
“Porodiljne kolonije su izuzetno osjetljive i majka donosi jedno, rjeđe dva mladunca na svijet. U guanu koji se nalazi ispod kolonije možete naći skeletne ostatke uginule mladunčadi. Njih treba zaštititi na način da se ljudi educiraju o njihovoj važnosti u u podzemnim, te šumskim eko sistemima, njihovoj ugroženosti različitim antropogenim utjecajima (melioracija, organofosforni pesticidi…) o tome da su zaista bezopasni u smislu da bi napadali ljude ili druge životinje”, kaže Lukić – Bilela.
Ističe da šišmiši koji se hrane kukcima, pa tako i vrste koje naseljavaju Bosnu i Hercegovinu i Balkan iznimno su rijetko, kaže dr. Lukić – Bilela zaražene virusom bjesnoće (rabies) jer teško mogu doći u kontakt sa virusom iz oboljele životinje, manje od jedan posto.
“Zapravo vrlo je teško zamisliti da ih neko ugrize pa da oni nekog ugrizu i tako prenesu zarazu dok je za južnoameričke vrste koje se hrane krvlju to sasvim moguće. Iako je u našim uvjetima mogućnost zaraze iznimno mala, moram napomenuti da se po evropskim propisima stručnjaci koji se bave šišmišima trebaju cijepiti protiv bjesnoće”, zaključuje u razgovoru za Anadoliju prof. dr. Lada Lukić – Bilela.
