Lijepo se vratiti u svoju domovinu. Svaki novi povratak me opomene da smo mi ipak razvijeni svijet – kaže dekan Veterinarskog fakulteta u Sarajevu dr. Nihad Fejzić, koji se prije nekoliko dana u Bosnu i Hercegovinu vratio iz Zambije

Bosanskohercegovački stručnjak veterinarske medicine već nekoliko godina odlazi na afrički kontinent, gdje tamošnjim zemljama pomaže u podizanju veterinarske nauke na višu razinu.

Novinskoja agenciji Patria profesor Fejzić ustupio je nekoliko fotografija iz Zambije, koje više nego išta drugo ukazuju na to da je Bosna i Hercegovina zemlja sa hiljadu mogućnosti, ali nažalost ne koristimo šansu koja nam je pružena.

Proteklih dana sreo sam ovu jednoipogodišnju djevojčicu. Ona je šesto dijete jedne prosječne farmerske porodice s juga Afrike, iz Zambije. Njen otac ima samo 28 godina i već šest kćeri od kojih najstarija ima 11 godina. On je nadničar na obližnjoj farmi krava, dvadesetak kilometara od čuvenih Viktorijinih vodopada. Njihov dom je otvoreno nebo, samo je spavaonica u zidovima. Veličine je poput naših kupaonica i bez struje je i vode. Ispred je zahrđala kanta u koju pohranjuju vodu za upotrebu.

S obzirom da je do 1964. godine Zambija bila engleska kolonija, znanje engleskog kod starijih i nije rijetkost. No, djeca ga još ne govore. Škola im je san i nadam se da će imati priliku da je pohađaju. Ipak, sretni su, skromni i srdačni. Taj dan kada smo ih posjetili, kuhali su kukuruznu kašu za ručak. Našlo se viška i za putnike namjernike. I bi mi to divan, topao i ispunjen dan. Vratiću im se ponovo sljedeće godine.

Ovakvih porodica je nešto manje od dvije trećine Zambije koliko ih i živi od poljoprivrede. Riznica je to bakra i kobalta čiji izvoz je ekonomski preporodio zemlju, posljednju deceniju čiji je BDP procijenjen na 1.700 USA dolara. Kao susjedni Kongo, nemaju naftu, nemaju ni izlaz na more ali su u južnoj Africi među najvećim uzgajivačima paradajza i mesa. Ipak, njihov brend je turizam. Cijela zemlja živi od atraktivnih safarija. Dok putujete, pored ceste, primjetit ćete slonove, lavove, žirafe…

Lusaka je glavni grad države, i u njemu živi više od 70 etničkih grupa koje govore najčešće Bantu jezicima.

Nemaju nacionalnih podjela, ali imaju velikih problema sa neriješenom infrastrukturom i strujom, sa onim što život čini lakšim.

Dvije trećina stanovnika su hrišćani, najvećim dijelom katolici, a ostali su muslimani.

I dok se vraćam kući, u putu čitam knjigu “Prvih 50 godina nezavisnosti Zambije” koja mi je drag poklon i primjećujem kritični osvrt o bivšoj Jugoslaviji koja je preko jedne svoje kompanije pokušala realizirati program TiKa (Tito – Kaunda ‘predsjednik koji je nakon nezavisnosti oformio jednopartijski sistem i izvršio nacionalizaciju i koji nije uspio’) – kaže profesor Fejzić.

Možda bi, dodaje, one djevojčice s početka priče bile u situaciji da imaju san, pa i pod vedrim nebom. Njihovi roditelji ga možda imaju, nadaju se, nisu deprimirani i uskogrudni, vjeruju u bolje sutra. Puno više od nas u razvijenom svijetu, piše Novinska agencija Patria.