Kakanj tuguje za četiri poginula rudara. Dan žalosti u Federaciji BiH je sutra. No, ničija tuga se ne može mjeriti sa onom u porodicama nastradalih. Ili onih koji su preživjeli, a moraju opet odgovarati na "sretno" i krenuti duboko ispod zemlje. Oni su svjesni svoje tužne i neizvjesne sudbine.

Zastave u Kaknju su spuštene na pola koplja. Grad žali za svojim komoratima. Na kapiji jame Begići stoji katanac. U Haljinićima je običan radni dan. Kolege, prijatelji, s teškom mukom dolaze na posao. Još teže silaze u jame.

“Čovjeku je teško sići dole, ali kad vidite da svi komorati idu, to je naš hljeb, to mi moramo raditi, pomirimo se sa sudbinom, to nam je hljeb, posao…”, komentarisao je rudar Zehrudin Alajbegović.

Kažu da je preskup rudarski hljeb koji jedu posljednjih godina. Jasmin svoj zarađuje u jami od 19. godine.

“Silaziš u jamu i glava ti je u torbi, naš pozdrav ‘sretno’ sve govori, a to je da to nije sigurno toliko“, kazao je rudar Jasmin Hadžić.

Pozdrav “sretno” nije bio dovoljan ni za Miju Stojičevića. Muk i tišina u Ratenju. Poslovi stoje. Stojičići su bili jedina povratnička porodica u ovom selu. Živjeli su od rudarskog hljeba.

Vrata kuće Mije Stojičevića, 39-godišnjeg rudara, su zatvorena. Porodica žali. Iz kuće jedino dopiru krici i plač ožalošćenih. Iza Mije je ostala supruga, djeca, roditelji, dva brata i šest sestara.

Ostala je i nedovršena kuća u koju je Mijo planirao useliti za nekoliko mjeseci. Muklu tišinu narušava dolazak auta. Onog koji Mijinu suprugu, koja je u drugom stanju, vozi u hitnu. Zbog šoka koji je doživjela ne može govoriti. Nijem od tuge je i otac Ilija. Utjehu im pružaju prijatelji i rodbina.

“Uvijek je svima nama u mislima, u glavi. Rudnik je stvarao bolji život svima nama, egzistenciju, ali je uvijek uzimao svoj danak u životima. I ovo može biti fina poruka svima nama, da su ljudi ovdje radili zajedno i ginuli zajedno”, rekao je Slaven Kutičić, Mijin prijatelj.

Sa trojicom rudara Kakanj će se oprostiti sutra, dok će ukop Mije Stojičevića biti obavljen u petak.