U rudarskoj historiji BiH, poginulo je na stotine rudara. Nadležni obećavaju da će uvjeti rada biti bolji, ali se u praksi ne čini mnogo. Ni tragedije ni štrajkovi nisu promijenili sliku bh. rudarstva.

Eksplozije, metanske jame, stara mehanizacija. Nesreće i gorski udari. Poput onog u Raspotočju kada je stradalo pet rudara.

“Raspotočje je strašna jama. Ja sam 2010. doživio gorski udar. To je strahota. Plakao sam kao malo dijete. Prepao sam se. Samo se čula dreka, panika, prašina, ne vidi se ništa. To je strahota bila”, izjavio je Adnan Halilović, rudar u jami Raspotočje.

Većini nezamislivo, a njihova je svakodnevnica. Mehmed Dizdarević nastradao je uslijed eksplozije metana.

“Bile su teške povrede. Imao sam 50 posto tijela izgorenog. Završio sam u Italiji, Veroni – 40 i nešto dana. Onda sam poslije ovdje u Zenici imao još pet operacija“, rekao je Mehmed Dizdarević.

No, drugog posla nema, a od nečega se živjeti mora. U selu Vrselje kod Zenice to najbolje znaju.

Bez obzira na teške uslove rada i pitanja sigurnosti, 90 posto mještana ovog sela radi u zeničkom rudniku. Nisu rijetkost ni porodice koje imaju četiri generacije rudara.

Svako ovdje ima poneku rudarsku priču. Rijetke su porodice koje nije zadesila tragedija.

“Devetnaest godina sam već na rudniku. Babo mi je rudar bio i ostao invalid – izgubio je nogu. A i brat mi je rudar“, priča Senid Dizdarević

Rudarski inspektori i tužilaštva su prvi na mjestu događaja poslije nesreća. U konačnici odgovorni su rijetko ili nedovoljno kažnjeni.

“Mi smo poduzimali mjere, zabrane rada, oduzimanje licenci i ima dosta vodećih ljudi kojima je zabranjen rad konkretno u Zenici, ali taj je čovjek napredovao, a takvih ima more”, izjavio je Ćamil Zaimović.

Utvrditi odgovornost jeste važno, kažu rudari, ali ono što priželjkuju još više jeste stručan, a ne politički podoban menadžment, bolja oprema i modernizacija. Poručuju – bolji uslovi rada sačuvat će živote rudara.