Stanovnici Kaluđerica u školu ili kod ljekara ne mogu stići bez čamca. U zaseoku, udaljenom od centra Banjaluke svega 20 km, živi desetak stanovnika. I da bi imali, bilo kakvu, komunikaciju sa ostatkom svijeta moraju preko Vrbasa. I to čamcem.

Kozijom stazom od kuće do Vrbasa. Preko Vrbasa čamcem. To je jedina putna komunikacija do magistralnog puta koji je od kuća udaljen nekoliko stotina metara.

“Cijeli život ovako čamcem i penziju zaradio ovako prevozeći se. Svako jutro na posao, djeca išla u školu čamcem, namirnice prevozimo, čak i kad neko umre u bolnici sanduk prevezemo čamcem”, kaže Boško Bajić, iz sela Kaluđeri kod Banjaluke.

I goste na slavu Petar Bajić dovozi u čamcu.

“Kad udari nevrijeme ne mogu preći. Najopasnije je kad je vjetar i jaka oluja jaka”, otkriva Petar Bajić.

Ovo je netaknuta priroda. Nikada ništa motorizovano se ovuda nije kretalo. U šumama su izvori pitke vode, na pašnjacima krave i ovce. U tri kuće, desetak stanovnika.

“Jedni su se odselili, jedni su prešli na lijevu obali Vrabasa samo i isključivo zbog nepristupačnosti prilaska kućama”, tvrdi Darko Račić, predsjednik Mjesne zajednice.

Sumnjaju da je upravo to i razlog što izgradnja, makar pješačkog mosta, lokalnoj vlasti nije prioritet. Nikada, kažu, ni čamac nisu dobili.

Uvijek sami, od opštine nikada ništa. Boško Bajić je jedne prilike tražio od opštine da kupe čamac, a oni mu rekli da ne kupuju čamce nego grade mostove.

“Onda sam ih upitao što ne sagrade most”, sjeća se Bajić. Nije dobio niti čamca niti most.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.