U Velikoj aleji na Ilidži, kod Sarajeva, nakon što se prođe kraj brojnih kafana i vila, dočekaće vas mali sokak na čijem kraju se nalazi nekoliko baraka. Te barake su dom za pet romskih porodica sa 30-ak djece među kojima samo troje ide u školu.
Amira i njena dvojica braće Mujo i Tajson žele normalan život. Žele biti okupani, čisti i pisati zadaću u toplom domu. Za sada to nemaju, kao i ostalih više od 20 djece koje je ekipa zatekla pored vatre zapaljene na komadiću tla između blata i ruševnih baraka.
Oskudno odjeveni, prljavi, sa rukama i nogama crvenim od zime, ali sa osmijesima na licu podnose prve zimske temperature. Kažu, ne smeta im zima, ali da i oni žele normalan život u toplim domovima.
Zineta Hadžović ovdje živi sa četvero djece. Troje ide u školu, a koliko će još biti tako, ni ona sama ne zna.
“Već osam godina živimo ovdje. Ne znamo šta da radimo. Nekada samo novinari dolaze ovdje i to je to. Mi nismo ništa dobili. Nemamo krova nad glavom. Troje djece školujem. Ovdje je sve u blatu“, ispričala je Zineta.
Zbog ovakvih uslova, kako kaže, djeca će možda morati i da napuste u školu.
“Škola mi pomaže. Daje mi hranu, obuću i odjeću. Ali, ne mogu ja stalno ići da tražim. Djeca su vrlo dobri učenici. U baraci nemam ni peć“, kaže Zineta čija djeca zadaće pišu uz svjetlost svijeće.
Dodaje kako su joj neki ljudi nudili nešto novca da iznajmi neku kuću, međutim, kaže kako Romima niko ne želi iznajmiti.
Njen sin Mujo (14) učenik je Prve osnovne škole na Ilidži. Želi biti automehaničar i nada se da će uspjeti u tome.
“Nemam odjeće, nemam nikakve uslove da idem u školu. Vidite kako sam prljav. Živim u blatu. Ovdje zapalim svijeću i pišem zadaću“, kaže Mujo.
Dodaje kako mu školski prijatelji pomažu da nastavi školovanje.
“Želim nastaviti školovanje. Volio bi da budem automehaničar. Vidjet ću hoću li uspjeti u tome. Nemam nikakvih uslova za život. Nemam se gdje kupati. Želio bih da imam kuću i kupatilo, pa da idem čist u školu“, poručio je ovaj 14-godišnjak.
Alma Seferović (27) ovdje živi osam godina i majka je šestero maloljetne djece.
“Rastala sam se od supruga. Živim u baraci sa djecom. Nemam nikakvih uslova. Ništa ne dobijam. Kao prvo, nemam ni vodu da okupam djecu. Djeca nemaju odjeću ni obuću. Svaki dan preturam po kantama. Neke žene mi daju odjeću i pelene za bebu koja ima dva mjeseca“, ispričala je Alma.
U barakama vjetar puše sa svih strana, a Alma kaže da po cijelu noć loži vatru kako se djeca ne bi smrzla.
“Ložim gajbe. Do zore sam budna da se ne bismo zaledili“, dodala je Alma.
Almina najstarija kćerka ima deset godina, a najmlađi sin ima dva mjeseca.
Vehbija Sefereović otac je 17 djece. Kako kaže, nemaju nikakvih uslova za život.
“Niko nam ne pomaže. Djeca ne idu u školu iako bih volio da idu. Živimo od kante. Da nema kante, ne bismo imali ništa. Živimo od kanti i željeza“, ispričao je Vehbija.
