Dvadeset godina nakon rata, ljudi u BiH i dalje žive u kolektivnim centrima. Ekipa N1 bila je u posjeti centru Belvedere u Goraždu.

I dvadeset godina poslije rata, kolektivni centri su i dalje bh. stvarnost. U centru Belvedere borave 33 porodice, odnosno stanuju u kućama od blokova, bez grijanja, a najviše ima starih osoba i djece.

Porodica Sofović broji šest članova, a žive u 42 kvadrata. Otac Muhamed živi sa starom majkom i četvero djece. I tako već 18 godina. Muhamed nema stalni posao, a djeca kao i sva druga – imaju svoje potrebe, a i želje.

“Teško živimo, imam četvero djece, a slabo se radi, doplatka imamo 116 maraka i to je to“, priča Muhamed Sofović.

Majka se prestala nadati da će dočekati bolje dane. Teško joj je kaže gledati sina i unučad. Ispred kuće, prije tri godine, izgubila je sina dok je sakupljao željezo da prehrani sebe i svoju porodcu.

“Samo plačem – danima, noćima. Jedno oko sam operisala, na drugo se navukla mrena, ne da šećer da zamladi nikako. Voljela bih danas umrijeti više nego sutra“, govori Mevlida Šuman.

U kući pored živi snaha Belma. Nakon pogibije muža, ostala je sa djetetom. Čvrsto vjeruje da će dočekati novi stan. Život u kolektivu kaže nije nimalo lak. Bez muške glave u porodici – pogotovo.

“Uglavnom mnogo je teško. Ne radim nigdje. Puno bi mi značilo da mi dijete ima krov nad glavom, da mu to obezbijedim”, govori Belma Sofović.

Nana Derviša se ne sjeća koliko je već u centru Belvedere. Za bolje ne zna i ne bi se ni selila.

“Ne može bolje biti. Perem i kuham i sve radim na nogama, znaju žene kako je”, kaže Derviša Redžović.

No, na ruku nije roditeljima posao, ni djeci škola. Put nasut šljunkom, pun krupnog kamenja, veoma je strm. I jedini put do grada i boljeg života.

I svaka kuća priča svoju priču. Kakvu – to znaju oni koji žive ovdje 20 godina. Želja im je ista: ne dočekati starost u kolektivnom centru.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.