Martina Mlinarević Sopta, pjesnik i društveno angažirani aktivist, napisala je tekst s osvrtom na društvo oko nas povodom samoubistva 14-godišnjeg Mahira Rakovca.
“Malim princom sa zida njezine sobe da je sačuvam. Od svakodnevnih užasa. Od ružnoće svijeta. Riječima pred spavanje iz najdraže knjige da opomenem i naučim sebe, kako da pripitomim nju za ovaj život za kojeg smo sami krivi: „Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: “Kakva je boja njegovog glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire?” Nego vas pitaju: “Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?” Tek tada smatraju da ga poznaju.”
Posljednjih dana Bosnu i Hercegovinu potresa nesagledivo težak slučaj samoubojstva malenog dječaka Mahira, sina u javnosti dvoje poznatih i priznatih sveučilišnih profesora. Maleni Mahir skočio je sa zgrade radi dugog, besramnog i neljudskog verbalnog i tjelesnog nasilja u školi, kojeg je doživljavao od strane svojih vršnjaka. Priča koja svakim svojim novim detaljem otkida kožu da zapešća surovošu svoje jeze. Gdje sa svakim novim saznanjem o spomenutom slučaju i istrazi koja se vodi, bivaš bačen na rub užasa i povraćanja, ne znajući dal te boli želudac, duša ili pluća, ali sve je u tebi do neopisive mjere uznemireno i tegobno. Želja da vrisneš. Da sam slomiš krivce, i školu, i sve koji nisu reagirali.
Tisuću pitanja. Što nam se ovo dogodilo, kako smo kompletno otišli kvragu, gdje smo zakazali? U kakav sam ovo svijet donijela dijete, odgajam li je spremnu za sranja koja je čekaju, odgajam li je da cijeni i voli čovjeka, da poštuje i brani vrtićkog, školskog i životnog prijatelja? Hoće li biti pičkasti šutljivac iz mase, koji vidi, ali se pravi mrtav? Hoće li biti onaj bezmudi papak koji u podivljalom krdu dodatno šuta već oborenog na podu? Ili će biti čovjek koji svakome pruži ruku i raširi zagrljaj, bez obzira na sve? Nikad se nisam plašila više nego sad.
VEZANE VIJESTI
Bojim se te gomile koja egzistira na smajlijima, koja se razgovara u skraćenicama, koja diše kroz mobitel i laptop, eutanizirana od svake emocije, lišena svakog respekta. Oduvijek su se klinci tukli radi milijun gluposti. Ali kad su klinci bili raja, mlatilo se negdje daleko, od straha nikome nisi smio reći, nije se divljački iživljavalo i mučilo kao danas, prijatelji nisu šutke stajali sa strane i sve bi se zaboravilo za par minuta u zajedničkom smijehu. Danas se šamaraju i vrijeđaju radi statusa, snimaju maltretiranja najnovijim mobitelima radi bolesne voajerštine i smiju se jedni drugima licemjerno. Jer u vremenu kad su klinci bili raja, mogao si se potući, dakako. Ali da ti je slučajno netko od odraslih (nastavnika, roditelja, komšija) saznao za to ili ako si slučajno kući došao u modricama, dobio bi ih zatim triput više, klečao na kukuruzu i proklinjao dan kad si rođen. Bilo je dovoljno da samo jedna odrasla osoba sazna i cijeli krug roditelja bi znao. Pa bi u isto vrijeme u svim kućama potpuno isto svi akteri bili nalomljeni. Deralo bi se horski, ko da se svinje kolju. Tek tako. U obrazovne svrhe.
Danas su obrazovne svrhe sve manje roditelji, a sve više cajkaški klubovi s redovnim propucavanjima; boce, a ne čaše alkohola, frajeri sa napucanim bolidima i pištoljima, koji nakon olakog barenja, pištolje posuđuju ubogim curicama da se u najkraćem minjaku uslikaju s njima za svoj Fejzbuk. I tada je ona faca, sa dosegnutim maksimumom bivstvovanja na ovoj planeti. Jebo te život kakva je to generacija? Kakva to generacija može svog druga iz klupe jedne OSNOVNE ŠKOLE dovesti do smrti skakanjem sa zgrade???
Bojim se djece koja ne znaju da se možeš potući u pržini, jer je to dio djetinjstva, a poslije otići zajedno na sladoled. Generacija koje su apsolutno izgubile poštovanje za roditelje i profesore onako kako to uistinu zaslužuju. Koje ne znaju cijeniti autoritet, niti im se gaće tresu od istog. Ustvari oni profesorima skidaju gaće po razredu i umiru od smijeha svojoj domišljatosti. Bojim se generacija koje ne znaju kako se brani nemoćne, jer su učeni da misle samo na sebe. Koji ne znaju kako se staje na stranu nepravde, kako se isturi sebe da se obrani drugoga. Čak iako ga ne znaš. Čak iako si samo prolaznik. Kako se popije šamar za pravdu. Jer je to ispravno. Bojim se za djecu koja sve ovo znaju jer im se roditelji uz sve svoje probleme trude silno da od njih nekakvo ljudstvo ispadne, ali žive, druže se i idu u školu s ovima koji ne znaju. Pa onda najebu. Jer nisu naučeni kako se nositi s bagrom.
Gdje vam je raja, moderna generacijo? Prijatelji? Znate li šta je to? Ono – “trojka, trojka, iks de”, ali u stvarnom životu? Sticker ljubavi od stvarnih dodira? Imate li nekoga tko će vas zagrliti kad je najteže, spasiti vas od penjanja na vrh zgrade, nacrtati vam osmijeh, tko će sutra stati pred tenk zbog vas u slučaju rata, tko će vas kasnije u životu sačuvati udaraca pijanog muža, darovati vam krv ako ih hitno nazovu iz bolnice? Imate govno. Prestanite biti pasivni promatrači svakodnevnih sranja kojima svjedočite. Otpepaj ekipu koja je „glavna“ u razredu samo zato što šikanira slabijeg. Odvedi slabijeg u šetnju. Prijateljstvom stvori u njemu jakost. Upišite se zajedno na boks ili karate da vas nitko nikada više ne zafrkava. Prijavite nepravdu. Borite se protiv nepravde. Zagalamite kad nepravdu vidite.
Zagrlite svoje roditelje. Rade na tri posla za vaše nove tenisice, da ne odskačete od društva. Razgovarajte s njima. I kad su umorni, pričajte im. Obrišite suzu iz njihovog oka, nek oni obrišu vašu. Sklupčajte se u njihovo krilo kao nekada kad ste bili mali. Uvijek ste za njih mali. Shvatite da vas netko voli više od života i živite taj život dostojnim čovjeka. Pubertet nije strašna stvar koju starci ne mogu shvatiti. Moj je tata svaki put znao kad dobijemo menstruaciju i s kojim smo se momkom poljubile. Donosio nam dekicu, čokolade, maramice kad smo kmečili jer nas Josip iz osmog be ne doživljava. Jer ćaća je to. Pajdo, kralj i jaran najveći. Većih prijatelja nema od njih. Ne ostavljajte ih izvan ringa u kojem vodite najgore borbe. Pustite da dodaju mokar ručnik za vaša znojna ramena i brižan dlan za razbijene arkade. Roditelji, ne ostavljajte djecu same u ringu. Neka vam ništa, ništa, ništa ne bude važnije od njihovog glasa. Čak i onda kad šuti. Znajte slušati njihov muk, iz kojeg vas možda tako često zovu za pomoć.
Malim princom na zidu da je sačuvam od svega. Da je naučim čovječnosti i životu. Riječima pred spavanje iz najdraže knjige da opomenem i naučim sebe, kako da je što bolje vodim sve kroz sve ovo ružno što smo sami stvorili – „Ako odraslima kažete: „Vidio sam krasnu kuću od ružičastih cigala, s geranijama na prozorima i s golubovima na krovu…“, oni neće moći zamisliti tu kuću. Treba im reći: „Vidio sam kuću od sto tisuća franaka.“ Tada će uskliknuti: „Kako je lijepa!“
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
