U regionalnoj temi Novog dana govorili smo o prisluškivanju, a gost je bio Goran Kovačević, koji je istakao da sve tajne nisu tajne koje treba nadzirati, te je dodao da samo agencije i institucije koje imaju nadležnost, po nalogu suda mogu prisluškivati razgovore i presretati mailove.

Moderne tehnologije doprinijele su da svako tko želi može bez problema nadzirati bilo koju vrstu komunikacije. Vrlo jednostavno se može snimati ili prisluškivati, bez obzira telefoniramo li preko fiksnog telefona ili mobitela, šaljemo li nekome E-mail ili fax. tajne službe i policija imaju mogućnost pristupa svim tim informacijama. I ne samo oni.Uređaji za prisluškivanje su dostupni svima.

“Prisluškivanje se vrši samo uz dozvolu suda. Kada nešto šaljete nekome preko servera, postavljeni uređaji preusmjere komunikaciju na mjesto gdje se poruka analizira, dešifruje, a potom se utvrđuje da li sadržaj može biti predmet krivičnog djela”, kazao je gost Novog dana, inače profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnost. 

A da li se kod nas prisluškivanje vrši po EU standardima?

“Po procedurama dan, ali po tehnologiji ne. Šta znače evropski standardi? Imali smo situaciju da je SAD prisluškivala razgovore Angele Merkel, sada ja vas pitam je li to evropski standard? To je američki standard”, kazao je.

Kovačević je dodao da se kod nas prisluškuju samo oni koje osobe koje se mogu dovesti u vezu sa krivičnim djelom. To se radi na sljedeći način:

“Neka od agencija za provedbu dobije anonimnu ili neku drugu vrstu dojave da neko ima namjeru izvršiti krivično djelo. Svaka osoba koja dođe u kontakt sa tom osobom biće snimljena i evidentirana. Ta osoba može doći u kontakt sa 100, 1.000 osoba, tako da će i te osobe biti snimeljene, ali se neće prisluškivati”, kazao je.

Imaju li građani BiH razloga za zabrinutost, pitala je Nerma Turić Gorana Kovačevića?

“Građani ne trebaju da brinu, oni se samo trebaju truditi da ne vrše krivična djela, jer svaki tajni razgovor nije nešto što treba nadzirati i prisluškivati”, pojasnio je.

A kako neko da sazna da li se njegovi razgovori prisluškuju?

“Postoje razne tehnike, ukucavanjem kodova za telefone. Ipak, najsigurniji način da se sazna da li se neko prisluškuje jeste da dobije pismo od nadzorne agencije da je bio prisluškivan u određenom vremenskom intervalu, i zbog čega”, kazao je jutrošnji gost.

On je istakao da svako treba znati koji razgovor je za telefona, a koja tema za e-maila. Postoje ljudi sa velikim tehničkim znanjem, a u bh. društvu paranoja je veliki problem.

“Na društvenim mrežama ljudi otkrivaju svašta. Iznose stotine informacija o sebi, i svi to vide. To su pametne mreže, i takve ljude ne treba prisluškivati jer svoju rutinu otkrivaju tamo”.

Najbitnije je da osoba zna ko je i šta je, stav je Gorana Kovačevića.

“Ako imamo pristup informacijama koje su označene kao stroga tajnost, onda moramo biti svjesni da lica koja nisu nadređena hoće saznati tu informacoju”, kazao je, te zaključio da u BiH nema potrebe voditi statistike o prisluškivanju – jer to ne treba biti javni predmet, odnosno predmet javne statistike.

Iz beogradskog N1 studija uključila se i Marija Antić, koja je istakla da zajednička stvar za sve prisluškivane razgovore u Srbiji je to da nikada nisu razriješeni do kraja, a kao i u BiH sve ide po nalogu suda. Kontrole u oblasti nema, prisluškivanje je zabranjeno – a oprema se može kupiti na svakom koraku.

Kakva je procedura za priskuškivanje bez naloga?

“Nije to jednostavno odgovoriti, jer postoje razni vidovi špijunaže. Industrijska špijunaža, prisluškivanje političke opozicije, presretanje komunikacije zarad ucjene. U BiH je situacija kakva jeste. Ne izražavam sumnju na institucije, ali uvijek imam sumnju prema osoba koje dolaze iz političkog svijeta. Nisu svjesne profesionalnih standarda, a kod nas je nemoguće odbiti šefa kada naredi da uradite nešto”, pojasnio je dodavši da je i u Srbiji slična stvar.

Slična situacija je i sa Hrvatskom, koja također ima afere prisluškivanja. Posljednja je da su bile podnesene mjere protiv Zdravka Mamića, a “kolateralna žrtva” bila je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, čiji su transkripti završili u rokama Zorana Milanovića.

Postoji prijedlog za pojačanim nadzornim kamerama u saobraćaju, zbog smanjenja rizika od terorističkih napada, a pitanje Mašenke Vukadinović je bilo da li to smanjuje privatnost?

“Recimo primjer Italije, koja je zemlja EU kao i Hrvatska, oni su uveli zakon zbog mafije, koji kaže da se svi razgovori snimaju i arhiviraju na 10 godina. Kada određena agencija pokrene krivično gonjenje protiv nekoga, onda imaju arhivu od 10 godina s kim je ta osoba sve bila u komunikaciji”, pojasnio je, dodavši da slično rješenje ne bi bilo zgoreg uvesti i ovdje.

Za kraj, kazao je da “nije problematično što je neko prisluškivao, nego što je neko u profesionalnom odnosu te informacije dao u javnost”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.